Nekoliko knjiga objavljenih kod nas i u inostranstvu i prisustvo u raznim antologijama bilo je dovoljno da stekne status poznatog pisca. Što se tiče pripovedanja, Marojević je po nekim kritičarima začetnik tzv. krtog realizma, a po drugima etnofikcije. Član je Srpskog i Katalonskog PEN kluba i jedan od osnivača Srpskog književnog društva.
1. „Kulturu, prosvetu, nauku i umetnost ne možemo da posmatramo kao trošak, već kao infrastrukturno ulaganje u bolji život svih naših građana.“ Kako komentarišeš 0,62% koji sleduju ministarstvu kulture, a nakon ove izjave predsednika Nikolića na dan knjige u Narodnoj biblioteci?
Naš visokopoštovani predsednik ponekad zaista ne zna baš najbolje šta govori. Uostalom, da zna šta govori, bio bi elementarno obrazovan. A moja neznatnost bi rekla da je 0, 62 odsto vladinih sredstava za kulturu, s obzirom na potrebe oligarhije koju predsednik predvodi, i na ukupno stanje stvari, i previše. Smatram da je časnije ukinuti Ministarstvo kulture.
2. Ako po definiciji ministra kulture kultura mora biti patriotska, šta dalje? Kakav će tretman imati oni koji misle drugačije?
Kultura je u srpskom društvu toliko nebitna da nikakve posledice ni za šta ne može da snosi nijedan od njenih apartnih poslenika. Najgore što se nekom takvom može desiti jeste da ga isprebija šačica samozvanih patriota, ako ima dovoljno nesreće da takvi znaju da čitaju.
3. Da li se u vremenu tranzicije reč pisca uopšte čuje? Mari li ko?
O svemu tome sam dosta pisao u knjizi eseja Kroz glavu. Poenta je, po meni, otprilike u tome da ako je od devedesetih u Srbiji nažalost gotovo nemoguće da pisac sudski odgovara za svoje književno delo, to nije posledica demokratizacije društva nego mera značaja koji elita propisuje literaturi. I inače, autora čije je delovanje neugodno po društvenu elitu više nije neophodno poslati u zatvor ili, kao u Staljinovoj Rusiji, pod zemlju. Glavni način da se njegovo dejstvo blokira u informaciono doba koje živimo jeste da on bude ignorisan.
4. Postoje li u Srbiji mladi pisci a da nisu pri kraju četvrte decenije života? Jesu li oni prava „underground“ scena?
Mladi pisac ne znači mladi čovek. Ne počinje da se piše kad počinje da se živi. Kad je Bolanjo umro, a imao je 50 godina, neke latinoameričke novine su pisale da je umro najbolji svetski mladi pisac. Doduše, postoji termin Under 35, koji po meni mnogo bolje definiše ono o čemu sada govorim, a Bolanjo je primer za fleksibilnost tretmana. Svejedno, ima poneko i u toj kategoriji koju ti pominješ. Trenutno mi pada na pamet Dragoslava Barzut, talentovana pripovedačica i pesnikinja. Ima ih još na toj anderground pesničkoj sceni, ali mislim da ako je već kod nas značaj kulture kakav jeste, onda je izlišno delovati po analogiji sa nekom američkom andergraund scenom. Trebalo bi biti krajnje odlučan u infrastrukturnom delovanju i okupiranju što većeg i što vidljivijeg prostora. Koliko god to nije u duhu andergraunda, u Srbiji ništa nije ono što bi trebalo da bude. Međutim, takva situacija omogućuje razne kreativne kombinacije. Ne mora jedina od njih da bude maštoviti patriotskopljačkaški mentalitet.
5. Da li je kultura postala privilegija? Bioskopa je sve manje, pitanje da li svi mogu da priušte odlazak u pozorište, knjige kao da se kupuju samo za sajam...
Najveći mogući broj ljudi nema praktično nikakve duhovne potrebe. Kad je u društvu jak srednji sloj, onda je sramota da nisi čitao neku knjigu ili gledao film, pa ljudi iz površnih razloga više čitaju i više gledaju filmove. Kod nas je kultura izgubila kontekst, pa je u vidu publike održavaju pojedinci, uglavnom pojedinke, što nemaju drugog resursa za svoj životni problem ili s kim više da podele svoju životnu priču, nego kroz čitanje ili gledanje, eventualno slušanje.
6. Dobitnik si ovogodišnje nagrade „Desimir Tošić“
S jedne strane, uklapa se u moj stav da mogu da primim nagradu ako je nazvana po nekome ili po nečemu koga cenim. Desimir Tošić je bio gospodin koji bi, da je ovo društvo bilo samo malo normalnije, mogao da mu zauzvrat mnogo pomogne svojom mudrošću, a i ovako je u tom smislu učinio ponešto. Na kraju krajeva, novčani iznos nagrade mi je omogućio dug odmor na Kubi.
7. Završavaš novu knjigu?
U Havani upravo završavam njenu konačnu autorsku verziju, koju ću onda poslati Laguninom uredniku Dejanu Mihailoviću i isključiti se s neta na oko mesec dana. Pretpostavljam da ću kada se vratim u inboksu naći tekst sa njegovim sugestijama. Ne bi trebalo da ostatak procesa traje duže od mesec i po dana, pa bi knjiga morala izaći početkom juna. U pitanju je knjiga priča Beograđanke, u kojoj svoje životne priče izgovara desetak naratorki. Prvi njen deo, „Filozofija za svakog“, sačinjen je iz pripovesti sižejno smeštenih u glavni grad Srbije. Drugi njen deo Beograđanke izgovaraju iz inostranih gradova poput Berlina, Barselone, Londona... Taj ciklus je nazvan „Prodavnica poklona“.