Uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo.......
E, sada je valjda uređeno.
Nikada se više nije insistiralo na uređenju društva, pukom pričom, i nikada više o manirima i evropskom sistemu vrednosti, čačkajući nos.
Upravo sam pročitao intervju u Vremenu sa Oljom Bećković u kojem ona – između ostalog – govori: „U svemu bismo da ličimo na Evropu. Sve si naučio – koje boje bi trebalo da ti bude maramica u džepu, kako se sedi. Ali nisi primetio kako u Evropi imaš trideset sekundi da odgovoriš na pitanje. Ovde se ponašaju kao da emisija traje koliko oni hoće.”
A ta površnost i bahatost, to smo mi. Mantra da se želi uređeno društvo neće promeniti fekalni sastav upakovan u ukrasni papir. Tako ni mi nećemo postati to društvo čekajući njihov putokaz.
Elem, povod za ovaj blog je “internet senzacija” iliti inat i očaj u epizodi – “Muzikom protiv brloga tj. sistema.” Jer brlog je stanje koje je podržao sistem. Zatvarajući oči na tu i takvu situaciju ono postaje njegov sastavni deo. Prožimanje – brlog je sistem, sistem je brlog. Bez obzira na svaki pokušaj otklona i sve te skupe i blještave reči o uređenom društvu, brlog opstaje.
Pre neki dan na internetu se pojavio snimak čoveka koji ranom zorom svira gitaru na svojoj terasi. Pojačanu do panja. Taj čin bi svakako bio za osudu u bilo kom društvu. Da se, pak, radi o uređenom. Ovde on predstavlja – krik. Tamo negde u Zemunu, tamo u nekoj ulici neki čovek gitarom i “svirkom” želi da otera ulične prodavce koji mu kače robu na ulazna vrata. I ne samo to.
Ludilom protiv ludila, ukratko bi opisao događaj. Iako se, svakako, ovo ne bi trebalo bukvalno tumačiti. Jer i pored svog besa gitariste, njegov otpor je proračunat akt – ući u kuću i lupiti im kontru na način na koji oni neće imati odgovor.
Kao Aska kada je zaigrala pred vukom nadajući da će mu odvratiti pažnju od ubilačkog nagona. Tako je i ovaj čovek, u svom tom ludilu, počeo da radi ono što najbolje zna – da svira gitaru. Nadajući se da će neko primetiti njegovo delo iz očaja. Nadajući se da će neko reagovati. Neko je i reagovao – žena iz ulice. Njoj ne smeta taj haos od buvljaka duž čitave ulice. Ne smeta joj ni roba koja gotovo da se ređa po trotoaru; niti to okolno zapišavanje. Smeta joj gitarista. I za to će mu, kako je rekla, zvati policiju. Ali ne komunalnu, jer oni, verovatno, imaju „pametnija posla“.
Bojim se samo, poznajući prilike u zemlji, da će za njega važiti ona – nada je san budnih. Te da policija („obična“ ili komunalna) i kada/ako dođe u tu ulicu, neće imati sluha za njega.
Počelo je gitarom, a završiće se, po svemu sudeći, suzavcem. Jer tu su, verovali ili ne, političari u sukobu (svojih i naših) interesa. Kome pomoći? Sivoj ekonomiji koja preživljava, i, pritom, sačuvati socijalni mir i, verovatno, sigurne glasove? Ili ukloniti sve te ulične prodavce i tako napraviti sebi štetu. Okrenuti ih protiv sebe. Namerno ne govorim – skloniti ljude sa ulice i napraviti red, jer bi taj red podrazumevao da se ta trgovina uvede u zakonom uređene tokove. Tj. da postane legalna, a samim tim bi vodila ka smanjenju sive ekonomije.