Kada sam prvi put pogledao trejler za dokumentarni film “Houston, we have a problem”, pitao sam se: kako je moguće da baš ništa nisam čuo o Jugoslovenskom svemirskom programu (JSP)? Da se pored svih onih sajtova koji su “otkrivali” Titove “mračne tajne” ili nuklearne programe ne provuče najveća od svih tajni – JSP. Možda iz jednostavnog razloga što niko nije bio dovoljno kreativan da ode toliko daleko i izmisli jednu takvu priču. I, jednostavno, takav program nije ni posojao.
Jer, da je postojao, sumnjam da bi bilo moguće potisnuti i sakriti jednu takvu priču. Koja je krajnje zanimljiva i u suštini hrabra. Jer, ne krećeš u projekat tih razmera ukoliko ne misliš da imaš sav potreban kapacitet za jedan takav poduhvat. Ne samo materijalni, već i stručni. A ko zna, možda i kreneš, nesvestan svojih stvarnih mogućnosti. Pa u nameri da napraviš MIG-a, završiš sa dvokrilcem za zaprašivanje komaraca.
Na kraju krajeva, zar ne bi istorijski udžbenici, pedeset godina kasnije, bili podeljeni u svega tri segmenta? Ratovi, znameniti Srbi (Tesla, Kusturica, Đoković) i Jugoslovenski svemirski program. Pa ko bi lud propustio priliku da zvoni na sva zvona da bez Jugovića Amerika ne bi videla (ni Sunca ni) Meseca? (Uzimajući u obzir da bi im sada, da možemo, Teslu unovčili za sve ono što im je napravio. Vodeći se jednim jasnim i sasvim jednostavnim rezonom – on je naš, samo smo vam ga pozajmili.) Da je balkanska pamet nastavila Teslinim putem i još jedanput (ili samo još jednom u nizu) čovečanstvo odvela u smeru napretka. Šta više, da bi bez nas zapad tapkao u mestu, a Sovjeti pokorili svemir.
Ukoliko je, sa druge strane, i postojao JSP moramo se zapitati: ima li još nekih razloga tolike tajnovitosti i konspiratvnosti nakon pola veka? I koji su? (spoiler alert) Dakle, u filmu se pojavljuje penzionisani ižinjer NASA-e Metju Džouns (Matthew Jones) koji nam otkriva jedan detalj. Da parafraziram – Tito nam je prodao nešto što ne funkcioniše. Kratko i jasno. Uz onaj “šupci nemaju pojma” osmeh je dodao još nekoliko rečenica.
Drugim rečima, Stari ih je zavrnuo. Ispostaviće se da je podvig bio na kratke staze jer nijedna buduća administracija, po autoru filma, nije zaboravila 2,5 miliarde dolara za koje su kupili maketu rakete, crteže i skice JSP-a. Svesno ili ne, Stari je, kada je Amerima zbog trke sa Sovjetima bilo biti ili ne biti, prodao maglu. Moglo bi se čak reći da je igrao na ruku SSSR-a oduzimajući vreme i zamajavajući SAD beskorisnom tehnologijom. Odnosno ne toliko naprednom koliko se verovalo/nadalo da će biti. Pogotovo kada se zna da su se odnosi Jugoslavije i SSSR-a počeli otopljavati već 1954. godine. Šest godina pre prodaje svemirskog programa. Međutim, moguća subverzivnost ovog dila se u filmu ne spominje. Kao ni najmanja saznanja Rusa za jedan tako velik i unosan dogovor. A ona je po meni toliko očigledna da prosto izgleda kao da je iz nekog razloga namerno zaobiđena. U toku je Hladni rat, podvale su svakodnevne na svim stranama. A ovo bi bio jedan mega spin i pobeda istoka.
Dakle, koji je drugi mogići razlog “omerte” nad jugoslovenskim svemirskim programom? Gledano iz ugla tadašnjeg državnog aparata, jednostavno – neuspeh. Zašto bismo pričali i svesno se sramotili neuspehom i prevarom koja je čitavu naciju stavila na stub srama? Zašto bismo dvokrilcu stavili oznaku F-117 A? A najverovatnije da smo postali i predmet sprdnje za stolom ozbiljnih igrača. Pritom, dobro je poznato da diktatori nikada nisu dobro reagovali na prigušen smeh i uperen prst.
Priča koja bi trebala da nam otkloni svaku sumnju (ukoliko nas skepticizam ne popušta) i potvrdi autentičnost istorijskih okolnosti jeste porodična drama jednog od inženjera JSP-a. Ivana Pavića. Ona treba da ilustruje koliko daleko se išlo kako bi ceo program ostao u tajnosti. Još jedan spoiler alert – iscenirali su njegovu smrt.
"Nasuprot" Ivana Pavića je kontraobaveštajac major general Franc Hafner čije se priče uglavnom podudaraju. Za razliku od Pavića, koji je izričit u tvrdnjama da je JSP napumpavan, Hafner pokušava da pegla čitav događaj. I tu već imamo "gde ima dima ima i vatre" situaciju koja otkriva konflikt. Ali nikako i sumnju čitav jedan poduhvat.
Bilo kako bilo, film me asocira na jedan od onih u kojima se otkriva istina u koju je teško poverovati. Teorija zavere koja zabavlja. U svakom slučaju, ljubitelji Historija i Giorgio A. Tsoukalos-a neće biti razočarani. Pogotovo jer se radi o njihovom dvorištu. O ljudima i događajima čiji su bili savremenici.
I da, u filmu se poput tumača balkanoidnog mentaliteta pojavljuje i Žižek. Potpuno nepotrebo zauzimanje slike i zvuka.