Društvo| Gost autor

Neloson Rolihlahla Mandela 1918 – 2013.

milos_secujski RSS / 09.12.2013. u 19:58

Gost autor: Marko Karadžić 

 

Mandela
Mandela

Pitaju me da li je interesantno biti u Kejp Taunu u ovom istorijskom trenutku.

Valjda jeste, mada ja nisam neki ljubitelj nacionalnih žalosti. Iako znam da je veoma bitno na dostojanstven način ispratiti ljude kao što je Mandela i adekvatno kanalisati bol i tugu miliona ljudi ima nekoliko razloga zašto sve ovo ne volim. Prvo, ne volim sve one koji pokušavaju da se zapljunu kao poštovaoci lika i dela pokojnika, a da pri tome ništa od njega nisu naučili. Drugo, ne volim političare koji kao hijene čerupaju nečiju smrt samo da bi ućarili glas više. Treće, ne volim jer veliki broj onih koji su ga zaista poštovali i voleli možda nemaju novca ni za autobusku kartu do mesta na kome se održava komemoracija. Četvrto, ne volim jer čitav taj proces traje toliko dugo, da i uz najbolju nameru sve postane licemerno i izveštačeno.

 

...
...

Jutro nakon što je objavljeno da je otac nacije preminuo, ja sam uzeo svoj aparat i sa dve drugarice krenuo do grada. Kejp Taun je specifično mesto, za koje mnogi kažu da nije reprezent ostatka JAR niti Afrike. Ja bih rekao da je najlepše mesto koje sam ikada video, a pored toga na neki način jeste Afrika u malom. Jer ovde vidite neverovatno bogatsvo, siromaštvo, mešavinu svega, hrane, jezika, odvojenost i povezanost, baš sve ono što je karakteristicno za Afriku. Da se vratim na zbivanja u gradu. Prvo što primetite jesu zastave na pola koplja. Sve ostalo deluje isto.Tu i tamo Mandelina slika i ništa više. Ljudi sa osmesima na licu, muzika u kafićima i restoranima. Nema preterane gužve, nema uplakanih faca, niti ljudi preterano pričaju o tome. U anglikanskoj katedrali Sv. Đordja traje služba, pozvani su svi. Vernici i oni koji nisu, hrišćani, muslimani, jevreji, ma svi. Nakon službe, koja uključuje molitve skoro svih verskih konfesija oltar je otvoren za sve one koji žele da podele svoja osećanja sa drugima. Tu su turisti, članovi različitih političkih partija, beli, crni, obojeni, indusi… i svaka od izjava se završava pozivom na jedinstvo i ravnopravnost. “Sada, više nego ranije treba zajedničkim snagama da radimo na stvaranju demokratskog i tolerantnog društva, onakvog kakvim ga je želeo Mandela.” Tu su partijski poklici, a Zaki Ahmat (Zackie Achmat), jedan od istknutih boraca protiv aparthejda i borac za ljudska prava podseća da je veličina Mandele i u tome što je kritikovao ANC (African National Congress) i pripadnike svoje partije kad god je to bilo potrebno. Način na koji oni organizuju verske službe je nestvaran. Ovde ima džamija koje organizuju božićne proslave za decu, crkve u kojima se pričešćuju transvestiti, ovde mnoge verske ustanove stvarno pomažu ljudima, to rade i u ovom trenutku.

 

Church
Church

Ispred gradske kuće, sa koje se Mandela prvi put obratio građanima nakon što je pušten iz zatvora, polako se stvara gužva. Ljudi donose cveće i čekaju službu koja je organizovana za 17h. Tu je i grupa ANC pristalica koja uz pesmu i osmehe slavi život oca nacije ‘Tata Matibe.” Na drugoj strani, popularna turistička mesta, plaže, restorani i klubovi su i dalje krcati, samo Mandelina slika podseća da je juče napustio ovaj svet. Sve ostalo je puno života. Meni je fascinantno da na ovom mestu imaš mogućnosti da tuguješ ako želiš ali na to nisi primoran. Svako na svoj način i to bez ikakve ljutnje. Kelner u jednom restoranu tiho pita: “Da li ste čuli da je umro Mandela.” On je bio prvi i poslednji koji nas je to pitao. Iskazao je svoju bojaznost za budućnost ali se nada da će sve biti onako kako ih je Mandela učio.

 

Girl with golden smile
Girl with golden smile

Na radio stanicama muzike više nego ikada ranije. Povremeno, u pauzama, uključi se voditelj koji prenosi poruke slušalaca. Prodavačaica cveća kaže: “Naravno da mi je žao ali moram da mislim i na život. Dobro ide prodaja cveća, ovoliko nisam prodala ni kad je umrla Lady Di. 20 ranada buket!”Najavlju najveću sahranu koju je svet video i nabrajaju ljude koji će u narednih nedelju dana doći u JAR, među njima je i Opra (Oprah Winfrey).

Sve je ovde čudno, neverovatna priroda, bogatstvo, opuštenost i raznolikost, a isto tako i odvojenost, siromaštvo i tuga. Dok se svet priprema za najveću, nikad viđenu sahranu gde će ogromne količine novca biti potrošene, milioni, samo u Kejp Taunu, žrtve aparthejda, i dalje žive u bedi. Daleko od svih blagodeti koje JAR može da im pruži. Oni su žrtve lokalnih bandi kojima su ostavljeni na milost i nemilost. Tu i tamo se čuju najave da neki od njih ponovo spremaju nasilje i proterivanje stranaca (azilanata) iz ostalih afričkih država. Spremaju se da urade ono što je protivno idejama zbog kojih je Mandela robijao. Deca u predgrađima Kejp Tauna možda ponovo neće moći u školu zbog rata bandi koje vladaju siromašnim delovima grada. Ja i dalje mislim na devojčicu sa kojom sam razgovarao za Mandelin rođendan. Izgubila je brata koji je morao da ubije komšiju da bi postao deo bande od koje je kasnije stradao. Mislim na nju, silovane i ugnjetavane siromašne žene kojima država ne pomaže, na siromašne i sve one koji žive daleko od onogo o čemu je sanjao Mandela. I tako, dok svi mi veličamo lik i delo Mandele nekako zaboravljamo na one kojima je pomoć potrebna i za koje se on borio. Ovde je sve čudno, baš kao i tu, veličamo dobru ideju drugih, a slabo smo spremni da se pojedinačno uključimo u borbu za bolje sutra.

 

Atačmenti



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Kazezoze Kazezoze 20:22 09.12.2013

#1

leeanna leeanna 21:19 09.12.2013

JAR

Iako znam da je veoma bitno na dostojanstven nacin ispratiti ljude kao sto je Mandela i adekvatno kanalisati bol i tugu miliona ljudi ima nekoliko razloga zasto sve ovo ne volim


svaki, ali bukvalno svaki javni ispraćaj se pretvori u patetični događaj i nečiju priliku da sakupi poene.

I tako, dok svi mi velicamo lik i delo Mandele nekako zaboravljamo na one kojima je pomoc potrebna i za koje se on borio. Ovde je sve cudno, bas kao i tu, velicamo dobru ideju drugih, a slabo smo spremni da se pojedinacno ukljucimo u borbu za bolje sutra.

moja drugarica je godinama živela u JAR. profesorka džeza. kolege sa faksa i studenti su je zvali 'naša bela sestra' (po pevanju:) . ipak, vratila se da živi ovde. ima neke jezive priče vezane za bezbednost. kaže da ovde bar može da pusti decu da slobodno voze bicikl, tamo je to bila misaona imenica.
ukidanje aparthejda u JAR je analogno kolonijalnim oslobođenjima u drugim afričkim državama nekoliko decenija ranije. kako god i dalje ostaje ogromna beda i (naravno) nasilje. afrika je prelepa i pretužna priča.

edit: dobar tekst
mlekac mlekac 00:02 10.12.2013

Tek kad čovek nauči

Da razume afričku logiku, postaje pravi Afrikanac. A to je, kao što znamo, jako teško...

Zna li se koliko će sahrana trajati?
barese barese 10:43 10.12.2013

Re: Tek kad čovek nauči

mlekac
Da razume afričku logiku, postaje pravi Afrikanac. A to je, kao što znamo, jako teško...

Zna li se koliko će sahrana trajati?


A opet, nije li logika siromastva zapravo bolno slicna na razlicitim tackama ove planete?

Svakodnevno nasilje, kriminal, silovanje i prebijanje zena.
Pa onda opustanje uz muziku, hvatanje za slamku religije, zivot od danas do sutra...

Nekako je svuda tragicno isto, od Afrike, do juznoamerickih favela i indijske sirotinje i nasih Roma...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana