Dakle... postoji nekoliko ličnosti u Srbiji kojima je dovoljno da napišu i jedno jednostavno – dobar dan, pa da to bude sasvim dovoljan povod za raspravu. Aj što bi se to – dobar dan, pojavilo niotkuda i sa, sasvim su sigurni (dve Srbije), nekom namerom, nego bi se u toj kratkoj rečenici tražile skrivene ideološke namere. Koje je značenje, svrha, cilj... čemu uopšte to obraćanje? Nakon tog nanosekund razmišljanja jedni bi otpozdravili a drugi kamenovali, ako ništa a ono jer su u mogućnosti.
Jer nije isto kada Emir, Biljana ili Nataša požele masi – dobar dan. Za jedne je to kao da ih je i sam slavni reditelj potapšao po ramenu, pa im ni to što nemaju više toalet papira ili sapuna na lavabou neće tako teško pasti. Za druge je to provokacija – da ih pozdravlja, bez griže savesti, čovek koji je opevao ratne zločince; a sve pod ’’izgovorom’’ neke fenomenološke obrade tih ’’spcifičnih’’ likova koji su doživeli još specifičniju transformaciju tokom bekstva.
Isti je slučaj sa Biljanom. Njeno – dobar dan, je ili izdajničko ili progresivno. Budući da me je blokirala na tviteru, pretpostavimo da je na dan ulaska HR u EU i napisala jedno – dobar dan, da bi to bilo tumačeno na dva načina: ili kao neko ustaško otpozdravljanje, provokacija na dan kada naši ’’ljuti neprijatelji’’ ulaze u tu ozloglašenu organizaciju, ili prosta kurtoazija. Pretpostavljam da bi određen broj ljudi to video kao ’’nije teško biti fin’’ kampanju, te bi se pridružili i osuli sve poznate i nepoznate frendove pozitivom. Ma kako je oni videli i definisali.
Do nekakve podele i odlaska u krajnost bi već došlo.
E, a kakvo je ’’dobar dan’’, kao klikere deci, prosuo Pavle Ćosić? Tekst je komotno mogao nazvati – Za svakoga po nešto. Uspeo je da napiše satiričan tekst zbog kojeg će doći do sličnih reakcija ta dva dela Srbistana, kao što dolazi i prilikom izjava Emira zvanog Nemanja i Biljane. Jednima je dao povod da glođu kost sa likom Nataše Kandić, da se ne lažemo ne treba im puno (to govori o stepenu startne i uvek spremne mržnje prema drugačijem). Dok je za druge neko ko poziva na linč, jer se sa svetom kravom, i ovako ugroženom, ne sme zajebavati. Što opet govori o jednom apsurdu budući da su, načelno, Ti najveći zagovornici tolerancije i slobode govora. Pa postoji li bolja slika o polarizaciji i krajnosti jednog društva od ove? O tome govore i dva komentara ispod samog teksta: ’’Sramotan tekst’’ vs. ’’Dobro vam ovo J’’
Tamo gde zagriženost i krajnost vlada, tamo i može bukvalno da se shvati i bez kočnice da prođe tekst pod naslovom: ’’Fond za humanitarno pravo osudio humanitarnu akciju Novaka Đokovića’’. I to tako da prođe a da niko i ne pomisli da je reč o satiri.
Ne obraća se pažnja na to da li je UNS, NUNS, FHP ili neko peti objavio koju reč povodom ’’spornog’’ teksta. Ako je do toga i došlo, sigurno je negde na margini ovog sukoba. Skrajnuto i nevidljivo, možda samo pro forme. Ma jeb’o tekst. Kroz dva dana više nije bilo ni bitno šta piše niti to kojim tonom je pisan. Važni su onaj koji poziva na linč i ona koja po ko zna koji put hoda preko ’’kršćanskih kostiju’’. Koga više briga za ono – dobar dan? Nikoga. Nego da se vidi i proveri šta je iza tog, naizgled bezazlenog, javljanja. Povod masovnog okupljanja je sada u drugom planu.
Ono što mi je fascinantno je to koliko se njih lično našlo uvređenim zbog spominjanja reketa #1. Bojim se da će mu, kada ovaj počne da gubi, s istom dozom euforije j... mater. Jer ako je pobeđivao za Srbe i Srbiju, da li će svi ti Srbi kasnije prihvatiti da budu gubitnici?, pored toga što su nezaposleni i depresivni iz ko zna kojih sve razloga. Dirati u epicentar i jedinu svetlu tačku života koji im donosi malo radosti (ne baš na poslednjih nekoliko turnira), sada dok traje, isto je kao da ih namerno podsećaš i trljaš im na nos to u kakvoj mizeriji žive.
U svakom slučaju satira je bez ovakvih reakcija tu samo kao njuz.net