Krajem sptembra u prostorijama UNS-a održana je tribina čija tema je bila: "5. oktobar - petnaest godina kasnije". Učesnici tribine su bili Vesna Pešić, sociološkinja, Čedomir Jovanović, predsednik Liberalno demokratske partije (LDP), Slobodan Antonić, sociolog i Jovo Bakić, sociolog.
Ako zanemarimo varnice između Čedomira Jovanovića i Jova Bakića vezane za ulogu postpetooktobarske “oligarhije”, manje-više svi govornici su se složili oko onoga šta je zapravo taj datum predstavljao – želju naroda da se prihvate rezultati izbora i da politika države krene u nekom novom pravcu. Ono oko čeka nije postignut konsenzus jeste dilema da li je peti oktobar bio revolucija ili prevrat? Svako je dao svoj sud i svoje obrazloženje, tako da je ostalo na građanstvu da, sa ove vremenske distance, izgradi i odredi svoj stav i da svoj sud u skladu sa iskustvom, znanjem i informacijama koje poseduju a vezano za taj istorijski dan. Pa i period.
Iskren da budem ništa novo se nije moglo čuti o tom petom oktobru. Iako su svi učesnici tribine bili i učesnici petog oktobra, a neki i organizatori. Izgledalo je to poput okupljanja povodom petnaest godina mature gde će svako izneti neko svoje sećanje. Bližio se tako kraj tribine kada je Jovo Bakić, kao grom iz vedra neba, izjavio: “... mislim takođe da je ukidanje vojnog roka vrlo loša stvar. Ako razoružate građanina, vlast može da radi šta god hoće. Jedino čega se vlast može plašiti jeste građanin koji ume da rukuje oružjem. U tom smislu mi možemo biti taoci otuđenih oligarhija, kao građani, u perspektivi. I odmah da vam kažem, ta vojska – građanska, jeste jedno od nasleđa francuske revolucije. To nasleđe je ukinuto u poslednjih petnaestak godina. To je vrlo loš trend. I on se veže sa jačanjem oligarhijskih struktura i slabljenjem glasa građana.... građanin polaže pravo na vlast onda kada ima i pušku na ramenu.”
Treba imati u vidu kontekst pod kojim je ideja o “naoružavanju građana” izrečena. A taj kontekst je povlacenje istorijske paralele između onih događaja koji su se dešavali u prošlosti sa onima koji će se eventualno dogoditi u budućnosti. Taj kontekst je trenutno jačanje desno orijentisanih stranaka širom Evrope i činjenica da istorija i te kako zna da se ponovi. A sve sa jednim jedinim ciljem – da se odbrani sloboda. Kako na makro, tako i na mikro nivou, ta ideja bi, ukoliko bi bila sprovedena u delo, naterala vlast dvaput da razmisli ukoliko bi joj palo na pamet da ponovo izvede tenkove na ulice. Postojao bi taj prst-na-čelo momenat. Sem ukoliko vlast ne ide na sve ili ništa.
Ta i takva ideja Bakića o naoružavanju građanstva, odnosno edukovanju kroz ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka, se svakako ne kosi sa stavovima antimilitarista. Pa čak ni pacifista, rekao bih, ukoliko je krajnji cilj trajni mir. Jer tamo gde pacifizam padne na ispitu, samoodbrana je jedino resenje. Takvo rezonovanje stavlja život u prvi plan. Odbrana života, tuđeg ili svog, po cenu sopstvenog. Ali svakako ne vođeni onom parolom: “rat za mir”.
Da je oružja tog dana, petog oktobra, bilo na ulicama Beograda potvrđuju mnogi. Među njima i Antonć koji na tribini kaže da je bilo svakakvog oružja i u velikim količinama. Da je kojim slučajem bilo upotrebljeno taj dan, bilo bi to protiv tiranije i u ime slobode. Na sreću nije bilo potrebno. Postavlja se pitanje, imajući u vidu trenutna dešavanja u Siriji, kako bi se to sve završilo? U tu jednačinu treba ubaciti i nespornu polarizaciju srpskog društva.
Ono na šta Bakić nije obratio pažnju, ili je prevideo, jeste to da danas svako može da odsluži vojni rok. Bez obzira što je vojska profesionalizovana. A ponovnim potezanjem pitanja obaveznog vojnog roka Bakić kao da radikalizuje svoje leve stavove. Udaljava se od levog centra još više u levo, što je krajnje pozitivna stvar i retka pojava danas. Jer, ovo je prvi put posle dužeg vremena da se neko oglasi da je spreman da, ako treba, uzme pušku zarad odbrane građanskih sloboda a protiv “političke oligarhije”. Strane, domaće ili združene. I tu se na neki bizaran a opet sasvim jasan način susreće sa desnicom koja nikada i nije bila za to da se ukine obavezno služenje vojnog roka.
Budući da mi bolujemo od nacionalizma nije isključeno da se u mutnim vremenima koje dolaze (uvek može gore) zameni teza i izmanipuliše građanima pa da opet u nekom budućem konfliktu tu svoju ugroženost i taj strah od nestanka branimo van svojih granica. Jer nacionalizam opstaje hraneći se fiktivnim i umišljenim strahovima. Samoodbrana tako prelazi u ofanzifu te se Beograd brani u Banjaluci.
Budući da je Bakić govorio o tome da eventualno može doći vreme kada će biti potrebno uzeti pušku (pa na Frušku) a da tada neće imati ko da je nosi, tumačio bih to, po svojoj slobodnoj proceni, kao dobar razlog da je došlo vreme da se zakon o oružju i municiji osveži te da sa oružja skinemo anatemu nečeg što je predstavljeno kao isključivo loša stvar. Nešto što je krajnje opasno i vezano isključivo za rat i kriminal. Na taj način bi popularizovali streljaštvo a oružje vezivali za sport i rekreaciju. Hobi. Ukoliko već ne želimo obavezan vojni rok i učenje rukovanjem oružja na taj način. S tim u vezi benefit je dvostruk. Sa jedne strane imate populaciju koja oružje posmatra kroz prizmu sporta, sa druge veliki broj građana koji su sposobni da odreaguju u situaciji neposredne ratne opasnosti ili bilo koje druge pretnje.
Revolucionarni duh Jova Bakića lomi se, čini mi se, baš na našem restriktivnom i zaostalom zakonu o oružju i municiji. Jer kada u Srbiji pomenete liberalizaciju zakona o oružju, prvo što većini ljudi na um pada jeste Srbija kao Divlji zapad. Ne misleći pritom da je otprilike 200.000 komada već postojećeg nelegalnog oružja u Srbiji sigal za crveni alarm. I da bi poboljšan zakon, vremenom, doveo do toga da se ta cifra smanji.
Imajući na umu liberalnije stavove o oružju... u Srbiji i dalje vlada mit da je u Americi dozvoljeno ubiti čoveka iz prostog razloga što je zakoračio u tvoje dvorište. Da je zaista tako ne bi postojali zakoni o samoodbrani niti organizacije poput “Second Call Defense” koje 24/7 pružaju pravnu pomoć vlasnicima oružja.
No, uvek na umu moramo imati jedno, a to je da sistem u Srbiji ne veruje svojim građanima u tolikoj meri da bi liberalizovala zakon o oružju i municiji i tako, na legalan način, edukovao i omogućio svom građanstvu da se eventualno, u nekom najcrnjem scenariju, i zaštiti. Iz prostog razloga što vlast realno pre vidi svoje građane kao pretnju po njihovu vladavinu nego neki spoljni faktor. To se jasno može videti na primeru oduzimanja lovačkog naoružanja ljudima čija je zemlja eksproprisana radi izgradnje puta na koridoru 10 kod Grdelice. Uz obećanje da će isto biti vraćeno.
Imajući u vidu hronično visok stepen kriminaliteta i činjenicu da je nakon ratova devedesetih desetine hiljada ratnih veterana sa posttraumatskim posledicama (na koje se bezmalo gleda kao na naoružane tempirane bombe), proces stvaranja društva tolerantnog na oružje je dug i spor. Jer, kao što je Vesna Pešić na tribini o petom oktobru rekla – ljudi su taj dan odlučili da ne žele više da ratuju. S tim u vezi neko bi vrlo lako mogao da kaže – kakva crna liberalizacija i legalizacija? Opet naoružavanje za neke nove ratove. Ne shvatajući pritom da je svaki legalan komad oružja jedan manje slučaj kupovine nelegalnog.