Pun sam snage. Pucam od snage i energije. Jutros sam se probudio samo sa jednom jedinom mišlju - kako je potrošiti?
Ovaj ponedeljak komšijska mašina nije igrala kolo po kupatilu. I počeli su da se svađaju tek od osam časova ujutru. Od osam do devet sam dremao. Ležao u zgužanom krevetu kao neki morž. Lenja morska krava. Tek od devet je poletela jedna vaza ili flaša. On joj je vratio gađajući je nekim lakim a tupim predmetom. Nisam mogao da prepoznam predmet o kom se radi. Možda je cipela bila upitanju. Urlali su i režali, gađali se psovkama i uvredama. Kezili su svoje čeljusti sa kojih je kapala sluz. Nakostrešili su se i izbacili kandže, spremni za napad. Ispod tih noktiju još uvek se nalazi epitel od nekog seksa od pre dobrih dvadeset godina. Kao i koža, vlasi kose i krv od najskorije tuče. To je jedan ožiljni brak.
Naučio sam da živim sa tim cirkusom iznad glave. Nije mi jasno samo kako oni uspevaju konstantno da podižu svoj prag tolerancije. Jer, ipak, i dalje žive zajedno.
Digao sam ruke i od policije. Dolazili su nekoliko puta po mom pozivu. Kako bi im zakucali na vrata oni bi se pravili ludi. Izduživali bi svoja lica u upitne grimase. Imali su bambi oči, pomalo suzne. Oboje bi se pojavili na vratima, staloženi i mirni poput kakvih asketa. Zagrljeni. Nije isključeno da su iza leđa, van domašaja pandurskih očiju, zabijali jedno drugom nokte do pršljenova. Možda odatle te suzne, čedne oči.
Ja sam ispadao histerik koji zajebava policiju. Nezaposlen i dokon koji maltretira svoje komšije.
Mora da je upitanju promena vremena, pomislio sam, pa su sa užasom svoje svakodnevnice počeli nešto kasnije. I bio sam u pravu. Podigao sam roletnu i sunce je uletelo u sobu. Prethodni dani bili su kišni, tmurni i tokom čitavog dana je vladao neki polumrak. Morao si da upališ svetlo koliko su oblaci mračili.
Oprao sam zube, umio se, obukao i otišao po hleb. Prodavnica je nepunih pedeset metara kada se seče kroz parkić. Kvart je zahvaljujući tom gustom parku prijatno mesto. U suprotnom, bio bi pusta betončina koja dere kolena pri padu na malom fudbalu.
Sišao sam ispred zgrade i ugledao jednu novinu. Mojoj sreći nije bilo kraja. Neko je postavio sprave za vežbanje. Baš tu u parkiću, gde se okuplja gomila mladih. Budući da su neki izbori u toku nije me čudilo. Ali kraljevsko plava boja tih sprava me je oduševila. Stojala je i neka tabla. Kratkovid sam i nisam odmah mogao da vidim šta je na njoj napisano. Prilazeći, jasno sam video neki belo-crveni grb. Na njemu je osušena orlušina. Kao da razapet gladuje danima. Perije mu se proredilo i otpada, a čeljust kao da moli za vodom. Jezik je ispao iz tog kljuna, dehidriran. I sve to na crvenom krstu. Pomislio bi čovek da se podsmevaju Isusu. Okačili su ptičurinu, prikovali je za grb i tablu, a iznad nje napisali: Telo sledi duh; sport, zdravlje, nacionalizam. Vid mi je očajan pa sam pročitao – telo sledi njuh. Ili sam po navici preletao tekst koji čitam. Pročitao sam zatim umesto – nacionalizam, „mačoizam“. A zatim i „metroseksualizam“. O ne, pomislio sam. Sada će se ovde okupljati oni muškarci koji čupaju obrve i briju noge.
U svakom slučaju, eto načina na koji ću iscediti ovo viška energije. Neke sprave su idealne za seks. Kose su i podupiru leđa.
A ispod svega toga, na tabli je stojao broj 1389. Pretpostavljao sam da je to neki redni broj. Broj pod kojim su zavedene ove sprave. Čoveče, rekao sam glasno, pa ovo zdravlje se širi kao zaraza ako su uspeli već toliko da ih postave. Kao onaj H1N1 grip koji je pokosio pola Azije. Sva sreća, pomislio sam, da se radi ipak o nečem drugom. Pozitivnom. O nečemu što ima za cilj da okupi, ujedini i osnaži. Plus, nesumnjivo, tu je i ideja nacionalizma. Pa piše na tabli. Sve to ide u paketu – ideja jedinstva i čistote. Valjda to to znači, ne znam. Pogledaću na netu kada se vratim iz prodavnice.
Uskoro će svi mladi biti i jaki. Da ne kažem, vojno sposobni. Već sam negde u gradu video ovakvo vežbalište. Pucaju od snage, kao i ja. Isto su ošišani, iste majice i trenerice nose, isto govore, isto gestikuliraju, isto klimaju glavama. Slažu se u svakom segmentu. Izgledaju kao da vlada harmonija, disciplina, bratstvo i jedinstvo. Do krvi. Izgledaju kao da ne bi ni primili u svoje bratstvo nekog sa drugom bojom majice.
Svi su ozbiljni i namršteni, uporni i predani radu. Izgledaju kao da im ništa i niko ne može stati na put. Onda sam se zapitao: šta bi se desilo da im neko ipak stane na put?
Čini mi se da su se dogovarali kako će izgledati njihov pozdrav. Uvežbavali su ga. Nešto kao udarac pesnicom u grudi pa pokazivanje prstom ka nebu. Nisam siguran. Bio sam u autobusu i on se na toj stanici kratko zadržao. Video sam samo da su u jednom trenutku stali u liniju. Ponovili su taj pozdrav precizno. Kao jedan. Već posle osmog ili devetog puta.
Andrej Fajgelj, moj drug iz detinjstva, mi je prepričavao kasnije šta to znači, ali ni on nije bio siguran. Nešto kao – srce i nebo ili otpozdrav nebeskom, od srca... Ni ja nisam siguran. Andrej mi je spomenuo i tog lika Mišu Vacića. Ime mi nije zvučalo poznato. Kroz osmeh mi je rekao da je on taj koji brine o duhovnom i fizičkom zdravlju vežbača. Inače Andrej Fajgelj je uvek bio za „zlatnu sredinu“. Da se uspostavi balans i da sve strane budu zadovoljne, govorio je. Važno je da se vežba. Zdravlje je u pitanju. A te table će ionako neko iškrabati. Roditelji će svakako biti zadovoljni da su im deca zdrava, prava i da ne daju na sebe. Jer kako ono kažu – svoje ne dam, tuđe neću.
Svi su oni iz dobrih porodica da bi neko mogao da ih mota i zavlači tamo nekim tablama.
Krenuo sam po hleb a ostao na spravama. Nije bilo nikog. Počeo sam da radim propadanje. Moja omiljena vežba. Jača ceo rameni pojas. Pazim na disanje i pokrete i radim spuštanje i podizanje za dve do tri sekunde. Standardno.
Mogu da ih uradim beskonačno. Krenem i izgubim pojam o vremenu. Imam osećaj da mi je telo lako kao pero, a ruke kao da ne podižu gotovo nikakav teret. Međutim, postoji jedan problem. Nakon nekog vremena počinjem da haluciniram. Priviđaju mi se stvari. Stvari počinju da menjaju oblik, uvijaju se, menjaju boju; glave su troduplo veće ili male kao čiode. Drveće oživljava, a ljudi se pretvaraju u predmete.
Neko mi je rekao da je to zbog toga što dehidriram. Da treba napraviti pauzu i popiti vode. Obično me mrzi.
Radim već deset minuta. 10minx60sec=600/2=300. Uradio sam već tri stotine propadanja i sve je OK.
Bio sam u beloj majici, ali sve majice u kojima spavam su bele. Kada idem po hleb ne presvlačim je. Mrzi me.
Uskoro je došao na sprave i Fajgelj. On je bio u zelenoj majici. Neka reklamna za pivo. Jeo je jabuku i mljackao. Glasno. To me nije dekoncentrisalo. Fajgelj je srednjeg rasta i duže, plave, kovrdžave kose. Podsećao me je sa tom jabukom na Adama. Znao sam da nešto nije bilo u redu čim su njegove kovrdže počele da palacaju jezikom. Svaka lokna postala je mala srebrnkasta belouška. Najedanput je imao zmijsko leglo na glavi. Jedna kao da ga je konstantno ujedala za vrat. On nije reagovao. Počeo je da radi zgibove kao besan.
Znao sam da su haludže počele. Nije mi se prekidalo i nisam bio žedan. Jedna zmija mi se čak i obratila. Nisam mogao da verujem da čujem glas Aleksandra Vulina. „Zalažu se za pišanje po meni. Njih tri hiljade na fejsbuku.“ Nisam umeo da protumačim ovo. Nastavio sam sa propadanjem.
„Adame“, upitao sam Fajgelja, „gde ti je Steva?“ On je samo odgovorio da ne zna. Mi o vuku. Steva Jovanović pojavio se niotkuda. Isto tako ćutljiv i spreman za vežbu kao i Fajgelj. Radio je trbušnjake.
Pumpali smo dobra tri sata bez prestanka. Izračunao sam da sam do sada uradio 5400 propadanja. Bez ikakvog problema.
Uskoro su počeli da se okupljaju neki momci. Pogledao sam malo bolje i svi su na belim majicama imali tu olinjalu i atrofiranu ptičurinu. Identičnu onoj razapetoj na crvenom krstu. I ajd što me halucinacije šljakaju, nego što je i sluh počeo da se igra sa mojom psihom. Najedanput sam čuo kako te bele ptice pevaju. „Brate, brate, brate, brate, brate, brate, brate, brate, brate, brate, znači, znači, znači, znači, znači, znači, znači, razumeš, razumeš, razumeš, razumeš, razumeš, razumeš, razumeš.......“
Svi su razumeli, svi su klimali glavama, svi su otpozdravljali, svi su se smeškali. Ništa ih nisam razumeo, nastavio sam da radim.
„To je taj“, dobacio mi je Fajgelj.
„Ko?“, upitao sam.
„Miša Vacić“
Predamnom se pojavila omalena, dežmekasta prilika, tihog glasa i retke kose. Bio je bled. Onoliko bled koliko su mu oči bile crvene i suzne. „Kako ide Srbine?“, upitao me je nekim tunjavim glasom. Samo sam ga pogedao, a on je nastavio: „mi danas otvaramo ovu teretanu...“ Duboko je uvukao dim, a džoint se zacrveneo. Oči su mu izgledale još umornije. Ptičurine su pevale k’o pokvarena ploča, a Mišine oči su se topile. U jednom trenutku su se izlile kao dva žumanca. Čovek-jaje pomislio sam. Mekan, sluzav, ljigav. Nešto je pokušavao da mi kaže, ali bezuspešno. Umesto reči iz usta se širio odor. Miris vodonik-sulfida. Povraćalo mi se na njegovo otvaranje usta. Okrenuo sam glavu, ali se i dalje osećao smrad. Bio je tu.
Izgubio je ravnotežu i oslonio se na spravu na kojoj radim. Ostao je sluzav trag.
Onda se naprasno vratio u normalu. Oči, obrve, usta, zubi, ruke, noge, telo. Sve je bilo na svom mestu. Uhvatio sam mu samo poslednju rečenicu: „najverovatnije da će na otvaranje doći i Dačić.“
Nisam imao pojma ko je to. Sećam se samo da je Steva govorio da je to osoba koje se treba kloniti. Neko u čijem prisustvu ne bi smeli da te vide. Jer treba, kako je rekao, ostati čist pred unucima. On predstavlja sve ono najgore po jedno društvo. Hrani se mladim ljudima.
Isto, ili slično, je govorio za nekog Vojislava Koštunicu. „Perverznjak sa gomilom morskih prasića oko sebe, koji voli da ubija golubove s vazdušnom puškom.“ Steva je kipteo od besa kada je govorio o njima. Nisam razumeo tu Stevinu mržnju. Pitao sam se da li je ovaj zapravo zaslužuje ili Steva samo preteruje?
„Vidim... punom parom...“, mucao je Miša, „...i ti i tvoj drug. Kako se on zove?“
„Andrej Fajgelj“, rekao sam kratko.
„Mađar...ovaj, Fajgelj, kažeš?“
Nije prošlo dvadeset minuta, pojavio se jedan jako poznat lik. Uredno očešljane kose (koju tera u desno) i još urednije podšišane brade. Ima dobru bradu, pomislio sam. Svakako bolju od moje. Svaki pop bi mu pozavideo. Čak i onaj što je obljubljivao decu. Nikako nisam mogao da mu se setim imena. Tako kada ne mogu da se setim imena, u stanju sam da samo o tome mislim. Satima. Čak nekada ne mogu da zaspim dok se ne setim nečijeg imena ili nadimka. Čiča-gliša, čiča-gliša, motalo mi se po glavi iz nekog razloga.
Motao se oko sprava (oko Fajgelja, da budem precizniji) i mogao sam da primetim kako je besprekorno obučen. Neko bi pomislio da je peder (što bi rekao onaj Azdejković). Tada sam se setio te Peđine fotografije na fejsu. Taj ludak, Peđa, pomislio sam smejući se. Taj trn u oku koji bode i žulja toliko njih. Pomislio sam da bi i ovaj bradati vrlo rado ubo Fajgeja. Tako je izgledalo.
Glišić!, viknuo sam čim sam se setio. Čovek se trgnuo kao da mu prekidam neku perverznu maštariju. Nije skidao pogled sa Fajgelja.
„Zdravo, brate...zdravo“, progutao je pljuvačku. Izgledao je nesigurno, obuzela ga je neka strepnja. Kao kada se momak budi pored devojke ne znajući da li je pričao u snu. Svašta bi mogao da se izleti. San zna da sjebe svaku tajnu. Tako je i Glišić gledao u mene i u hor belih majica iza mene. Čekajući da vidi da li se u tom daydreaming-u izleteo. Da li je stenjao, uzdisao, tepao ili „bodrio“ Fajgelja. Grlo mu je bilo suvo, bio je preplašen. Psihijatar mu je ionako govorio nešto mutno. Da je heteroseksualac sa povremenim smetnjama. Kada ga je ovaj pitao da mu pojasni, šrink se zamislio. Bio mu je potreban najjednostavniji primer.
„Vidiš“, rekao je Glišićev psihijatar, „ti si kao televizor u toku oluje. Sve je u redu, slika je oštra, ali na trenutke se pojavljuje sneg.“ Voliš pi*ku, al’ voliš i qrac. I zato toliko mrziš LGBT-ovce, jer te taj sneg zbunjuje. A čovek koji ne zna da li će levo ili desno ponekad pobesni. Frustriran je. Ipak je prećutao tako definisanu teoriju.
Nakon par trenutaka Glišić je shvatio da je tajna sigurna. Pohranjena je. Njegovu želju za anusom niko nije otkrio. Odahnuo je. Duboko je udahnuo, ponovo stavljajući namrštenu masku na lice. Prišao je Fajgelju.
„Kako ide? Pumpaš, a?“ Fajgelj je neumorno radio zgibove. Kada bi hteo da odmori (jer on ipak nije ja) raširio bi ruke i ostao bi da visi. Kao da je raščerečen. Iz daljine bi to podsećalo na raspeće. Pa čak i iz blizine. Bio je bez majice (skinuo je u međuvremenu) i rebra su mu se jasno ocrtavala. Bio je mršav. Kada bi ga zaboleo vrat od tolikog napora, glava bi mu klonula. Odmarao je trapezijuse.
Zatim mu je prišao. Pipao mu je ramena, biceps brahi i triceps suru, a zatim ga je potapšao po leđima. „Baš si tvrd“, prokomentarisao je, „mislio sam reći čvrst.“
Znao sam da nešto opasno nije u redu jer sam posle toliko sati propadanja prestao da haluciniram. Sve je bilo u najboljem redu. Drvo je drvo, trava je zelena, a nebo je plavo. Nakon ravno pet sati i 9000 ponavljanja Glišića sam video bistrim očima. Onakav kakav jeste. Bez i jedne jedine promene i anomalije.
Zaustavio sam se, zatvorio oči i duboko udahnuo. Spustio sam noge na zemlju. Otvorio sam oči i nikoga nije bilo pored mene. Izgleda, pomislio sam, da je to sve bila jedna velika halucinacija.
Krenuo sam ka prodavnici po hleb. Osvrtao sam se, gledajući u tu teretanu na otvorenom. Nešto tu ne štima, pomislio sam.
Svaka sličnost sa likovima i događajima iz realnog života je slučajna. Imena i događaji su izmišljeni. Niko ne može da radi pet sati bez prestanka propadanje.