Istorija| Porodica| Zdravlje

Dr Laza Marković

milos_secujski RSS / 16.03.2015. u 14:22

Gost autor: Karmen Maskarel

 

Laza Markovic
Laza Markovic

 Moji motivi za istraživanje života, a još više rada dr Laze Markovića su dvostruki: privatni i profesionalni. Privatni – jer je dr Marković moj deda, otac moje majke koja je bila njegovo najmlađe dete, a profesionalni jer sam i sama krenula tim putem pre 37 godina diplomirajući na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu. 

Moj put kroz profesiju se kretao u raznim etapama, gde sam tražila smisao medicine, počevši od razumevanja funkcija i njenih abnormalnosti, kroz patološku fiziologiju na počecima moje karijere, do lečenja pacijenata kroz prizmu holističke medicine, da bi, na kraju, dominantni deo moje prakse postala preventivna medicina i edukacija, koja uključuje pravilnu ishranu, fizičku aktivnost i ostale komponente života koje dovode do optimalnijeg zdravlja. Raskrsnica na kojoj se deda Lazini i moji putevi susreću. Profesionalni put dr Laze Markovića je počeo isto, sa zanosom mladog lekara spremnog da se potpuno posveti lečenju bolesnih, što je radio svesrdno u toku mnogih godina, da bi vremenom shvatio da poboljšanju zdravlja ljudi mnogo više može da doprinese njihovim prosvećivanjem, edukacijom i prevencijom bolesti.

Nažalost, ja lično nisam nikada upoznala svog dedu, jer je on umro još 1935. godine, kada je moja majka, najmlađe dete u porodici, imala samo 16 godina. Najstariji i jedini unuk koji ga se mogao donekle sećati je imao oko tri godine kad se njegova majka, a najstarija Markovićeva kćerka preselila u Split sa svojom porodicom. Međutim, deda Lazin lik je uvek bio prisutan u našoj familiji i uspomenu na njega smo očuvali sa velikim poštovanjem. Detalji iz njegove biografije prikazane u ovom tekstu su rezultat usmenih kazivanja iz porodice, naročito moje majke i materijala kojeg sam uspela da sakupim tokom poslednjih desetak godina. Neki delovi dedine biografije su oskudniji, naročito oni koji se odnose na njegovo rano detinjstvo, jer on, kao veoma skroman čovek, nije voleo da previše priča o sebi, no njegova dela i zasluge su dobro zabeležene. Dr Laza Marković je rođen u Tomaševcu u Banatu, u trgovačkoj porodici, 1876. godine. Malo podataka je zapisano iz tog dela njegovog života. Zna se da je sa roditeljima i bratom prešao u Čurug gde je pohađao osnovnu školu, dok je novosadsku Srpsku veliku pravoslavnu gimnaziju (današnja Zmaj Jovina gimnazija) završio u Novom Sadu 1894. godine sa odličnim uspehom. Nakon toga upisuje se na studije medicine u Budimpešti kao pitomac Tekelijanuma, zadužbine Save Tekelije, osnovanog za školovanje siromašnih i najboljih srpskih učenika, gde diplomira 1900. godine. Već za vreme studija živo se interesuje za sve oblasti medicine, te i sam drži predavanja između 1896. i 1898. godine u okviru Kola mladih Srba, književnom društvu pri Tekelijanumu, o živčanom sistemu, rak-rani, sušici, uticaju klime na zdrave i tuberkulozne i sl. (Jeremić, Prilozi za biografski rečnik). Na stažu provodi još sledeće tri

godine u bolnici Svetog Roka u Budimpešti i godinu dana po bolnicama u Nemačkoj, nakon čega se vraća u Novi Sad gde otvara svoju privatnu lekarsku praksu 1904. godine (D. Popov, Enciklopedija Novog Sada). Ubrzo zatim se ženi sa Teodorom Derom, naočitom devojkom cincarsko-grčkog porekla iz ugledne novosadske porodice, sa kojom u periodu od 1906. do 1919. godine dobija sedam kćeri, od kojih jedna od najmlađih umire još kao malo dete. Sva deca su rođena na Trifkovićevom trgu br. 2, u kući koju je Laza Marković kupio za porodicu, ali i za obavljanje svoje privatne prakse u dvorištu te zgrade. Ambulanta je, prema priči najstarijih članova porodice, imala čekaonicu, a ispred ambulante doktor Laza je držao jednu školsku tablu sa dovoljno krede tako da ljudi koji ga tu ne zateknu mogu ostaviti svoje poruke, jer je to doba kad telefoni nisu još u upotrebi. Dr Laza Marković se ubrzo pročuo po velikoj posvećenosti i požrtvovanosti sa kojom je lečio pacijente. U sećanju njegove dece ostao je očev lik na biciklu, na kojem je obilazio svoje pacijente u bilo koje doba dana i noći, a često i po nevremenu, kiši ili snegu. Porodica se brinula da će na taj način ubrzo izgubiti zdravlje, što se i obistinilo kad je

oboleo od bubrega i umro u svojoj 59. godini.

 

 

Lekarsku etiku je poštovao i nikada nije o svojim pacijentima pričao u krugu porodice i prijatelja. Po prirodi je bio veoma skroman i blag, ali odlučan i istrajan u svom radu. Krasila ga je disciplina i neizmerna vrednoća. Imao je izrazite crte lica sa karakterističnim dugim plavim brkovima, prodornim i bistrim plavim očima iza okruglih naočara tankog okvira. Kosu je uvek

šišao na vrlo kratko. U kući nije previše govorio, tako da su ga najmlađa deca zapamtila kao ćutljivog, ali se njegova reč besprekorno poštovala. Zahvaljujući svojoj naravi, staloženosti i pristupačnosti, kao i nesebičnom zalaganju kao lekara, dr Laza Marković postaje omiljen među pacijentima svih društvenih slojeva Novog Sada. Prema opisu R. Jeremića, dr Marković je “… vrlo brzo postao jedan od najpopularnijih lekara u mestu: kod inteligencije zato što je bio kulturan i inteligentan, a kod puka zato što mu se naročito bio posvetio organizovanim predavanjima i lečeći siromahe besplatno i svojski se za njih zauzimajući”.

Osim što je bio predan medicini i svojoj praksi, deda Laza, kako smo ga moja mama i ja spominjale, bio je posvećen i svojoj porodici. Smatrao je da jačina jedne nacije i svake porodice leži u rađanju i odgoju zdrave dece, po mogućnosti u što većem broju, što je svojim primerom i pokazao. Iako su mnogi mislili da je mnogobrojnost njegove porodice bila isključivi rezultat želje za muškim potomkom, deda Laza to nikada nije spomenuo. Svaki put kad bi se nova kćerka rodila – bio je srećan što je zdrava beba došla na svet. Asistirao je pri rođenju sve svoje dece, a i kasnije kod najstarije kćerke, koja je došla zbog toga u Novi Sad da bi je otac porodio. Svojih šest kćerki Teodora i Laza Marković su odgojili da budu samostalne i jake ličnosti, uprkos tadašnjoj atmosferi koja svakako nije išla u prilog ženama. U tom duhu je odgojena i moja majka, koja je bila najmlađe dete i koja je prenela taj životni stav i na mene.

Pored obaveza prema svojoj praksi i porodici, Laza Marković nije zaboravio ni svoju ljubav prema pisanju i pozorištu, koje je isto tako stavio u službu zdravstva. Još kao student, zajedno sa ostalim srpskim studentima, davao je novčane priloge Srpskom narodnog pozorištu, a po dolasku u Novi Sad postaje član Društva za SNP (Grcić). Tu, od zamenika člana pozorišnog odseka upravnog odbora, posle četiri godine postaje redovni član. U odboru SNP sarađuje sa Branislavom Nušićem, Tihomirom Ostojićem i Isidorom Bajićem na pregledanju repertoara pozorišta i podnošenju izveštaja i predloga skupštini pozorišta (Grcić). U to vreme piše i kritike pozorišnih komada koji se izvode na daskama SNP-a.

Već 1904. godine Laza Marković se i sam ogleda kao pisac pozorišnih komada. Na sceni SNP prikazuje se slika iz šajkaškog narodnog života u dva dela, pod nazivom “Đula”, koju je 1906. godine proširio i dao joj novo ime – “Pod novim slemenom”. Tadašnja kritika je istakla da je “karakterizacija pojedinih lica u tom komadu sjajno i dosledno izvedena, te su to živa lica, tipovi uzeti iz naroda i stavljeni na živo tle narodnog života koji pulsira kroza sve njihove reči i misli.”(Grčić) Nakon toga slede: “Đakon Avakum”, “Strašan dan”, “Milka”, “Uskočkinja”, “Narodnjak”, “Švalja”, “Vrzino kolo” i dr. Svoja dela piše pod pseudonimom L. Mrgud. U svojim dramama, kao i komedijama, Laza Marković najvećim delom oslikava prizore iz raznih slojeva narodnog života, uglavnom poučne prirode sa izrazitim moralnim poukama. Česte teme kojima se bavio bile su alkoholizam u porodici, polne bolesti, pogrešna narodna verovanja i običaji, značaj zdravlja u odnosu na materijalno bogatstvo pri ženidbi i udadbi, odgoj zdravih pokoljenja i sl. Veliki broj komada je prikazivan u Srpskom narodnom pozorištu, a izvodili su ih tada najpoznatiji glumci, kao što su Pera Dobrinović, Mihajlo Dinić, Milorad i Julka Dušanović, Laza Lazarević i sl.

Blisko sarađuje sa Isidorom Bajićem, koji piše muziku za njegova dva dela – “Strašni dan”, komediju u tri čina, prikazanu prvi put u Beloj Crkvi i “Uskočkinju”, sliku iz šajkaškog života krajem 80-ih godina 19. veka, čija je premijera bila u Somboru 1908. godine, a kasnije je izvođena u dva navrata u Novom Sadu, 1909. i 1911. godine. Pored dramskih dela, od 1920. do 1928. godine, Laza Marković je napisao preko desetak monologa, dijaloga i slika u jednom činu koje su objavljene u knjižicama Državne škole za zdravstveno prosvećivanje u sklopu zdravstvenog odseka za Banat, Bačku i Baranju i Doma narodnog zdravlja u Novom Sadu, a koju je on organizovao 1920. godine. Među njima su zapažene: “Gde je sreća”, “Pogazio zakletvu”, “Narodni sud”, “Ženidba i udadba, ili kako će narod doći do dobrog podmlatka”, “U zemlji gde se ne pije” i mnoge druge. Neke od njih su isto tako bile izvođene na sceni SNP-a. No, pozorišna dela nisu samo izvođena na pozornicama Novog Sada, nego i po vojvođanskim varošicama, mnogobrojnim selima i seoskim zadrugama. To su bila, tzv. “putujuća pozorišta” čije predstave su se izvodile tamo gde se mogao okupiti seoski živalj koji bi preko komičnih scena ili tragičnih događaja prenesenih glumom najbolje shvatio poruku i pouku kako o higijeni, alkoholizmu, naslednim bolestima, bogatstvu zdravog podmlatka, tako i o moralu i pravim životnim vrednostima. U svrhu zdravstvenog prosvećivanja, dr Marković se, osim pisanja u raznim časopisima, bavio i predavanjima po školama, omladinskim udruženjima, sokolskim društvima, u selima i gradovima izrađujući brošure, letke, plakate i dijapozitive. Dr Laza Marković sa saradnicima, 1921. godine, pravi i kraći dokumentarni film “Tragedija naše dece”, u kome poznati glumac Pera Dobrinović igra ulogu seoskog besposličara i alkoholičara. Prema sećanju dr Jovana Popovića, objavljenom pod naslovom “Portret dr Laze Markovića”, doktor Laza je imao i svoju biblioteku kojoj je dao naziv “Škola zdravstvenog prosvećivanja”. Za svoja predavanja nabavio je deset ručnih projekcionih aparata za mesta gde nije bilo struje i jedan na električni pogon za prikazivanje oko 60-ak zdravstveno-prosvetnih i zabavnih filmova, koje je posedovao u svojoj kolekciji. Osim toga, doktor Laza je imao i svoju radionicu za izradu filmova, od kojih je, prema Popoviću, najuspeliji bio “Od prve čaše do groba” čiji je on bio i autor.

Napisao je mnogobrojne članke posvećene higijeni i zdravstvenom vaspitanju naroda i omladine, a kad je 1907. godine otvoren Štrand na Dunavu, objavio je svoje kritike u “Trgovačkim novinama”, sa molbom upućenoj novosadskim vlastima da u interesu svoga građanstva prime na znanje ove dobronamerne napomene. Osvrnuo se na skupoću ulaznica koje je smatrao nepristupačnim kako za pojedince, tako i za familije koje bi imale znatne koristi od korišćenja kupališta na bazi pristupačnih mesečnih pretplata. Smatrao je i da je kupalište premalo i da bi ga trebalo proširiti, jer u glavnoj sezoni nema mesta za goste, te se čeka više od sata da se uđe, pa mnogi “onako znojavi i prašnjavi” odustaju od kupanja ili odlaze na slobodni Dunav. Naročito se osvrnuo na neravnopravno tretiranje žena, koje su oštećene time što je vreme za njihovo korišćenje kupališta ograničeno samo na prepodnevne časove, do 11 sati, kad su one najviše zauzete svojim privatnim poslovima. Predlaže da se naprave posebna kupališta za žene koja bi mogle koristiti preko celog dana, a pogotovo u popodnevnim satima kad imaju malo

više slobodnog vremena.

Kuća na Trifkovićevom trgu postaje stecište mnogobrojnih književnika i pisaca, kulturnih radnika i intelektualaca, poznatih novosadskih glumaca, od kojih neki postaju i prisni prijatelji porodice Marković, kao što je bio Branislav Nušić. Dešavalo se, ne jednom prilikom, da je neke od njih Laza i novčano pomagao. Iako je bio okružen boemskim društvom, Laza Marković je uvek ostao trezvenjak, borac protiv alkoholizma, dosledan svome stavu i učenju. Kao prijatelj porodice Marić, za vreme boravka Hansa Alberta i Eduarda Ajnštajna, dece Mileve i Alberta Ajnštajna, u Novom Sadu, dr Laza Marković krsti decu u Nikolajevskoj crkvi 21. septembra 1913. godine. Đorđe Krstić u svojoj knjizi Mileva i Albert Ajnštajn piše: “Sinovi su ostali kod bake i dede u Novom Sadu. Još istog dana kad su im roditelji otputovali, Marija i Miloš, njihov ujak Miloš i Sidonija Gajin (kuma Marićevih, primedba autora) odveli su ih na krštenje u Nikolajevsku crkvu, koja je u blizini Kisačke ulice (gde su živeli baba i deda Marić, prim.

autora). Kum na krštenju bio im je poznati novosadski lekar dr Laza Marković, s nadimkom Mrgud. Krštenje je zapisano u lokalnom listu “Zastava”, u kome je ukratko objavljeno: “...dva mala Švajcarca, sinovi dra Alberta Ajnštajna, profesora na sveučilistu u Cirihu, a unuci našeg cenjenog prijatelja i sugrađanina Miloša Marića, mali Albert i Eduard, kršteni su u pravoslavnoj veri po želji svoga dede Miloša” (Đorđe Krstić i usmeno).

 

(Napomenula bih ukratko da se u

poslednjih desetak godina mnogo polemike

diglo oko prvog deteta Ajnštajnovih,

kćerke Lizerl, a koja je rođena iz

njihove vanbračne veze i čiji tragovi

nestaju kad je napunila oko godinu i po

dana. Tim povodom su me zvali strani

i naši autori, zainteresovani za ovu temu,

a pretpostavljajući da bih ja imala neke

podatke o tome s obzirom na to da je

deda Laza, kao krsni kum, morao nešto

znati o misterioznoj sudbini deteta, o

kojoj se i do danas vodi velika polemika.

Međutim, iako sam od svoje majke

saznala da su Ajnštajnovi imali i kćerku

Lizerl još ranih sedamdesetih godina i

da se pretpostavljalo da je umrla od

šarlaha, što je doznala iz nekih drugih

izvora, a ne od oca, ja nikakav daljih

podataka nisam imala o tome. Sigurna

sam da deda Laza, ako je ikada nešto i

znao o sudbini Lizerl, ne bi nikada o

tome razgovarao sa drugim ljudima,

uključujući i svoju najužu porodicu i

time prekršio lekarsku zakletvu, koju

je uvek ispoštovao do slova.)

 

Patriotizam i lekarska dužnost obavezuju dr. Lazu na početku balkanskog rata 1912–1913. godine da iz Novog Sada, koji je tada još deo Austro-Ugarske, pređe u Srbiju kao lekar dobrovoljac stavljaljući se na raspolaganje bolnicama Crvenog krsta, gde radi sa dr Jovanom Batutom. U toku Prvog svetskog rata 1914. godine obavlja dužnost upravnika i lekara Bolnice za ranjenike, koju su Dobrotvorna zadruga “Srpkinja Novosatkinja” i Crveni krst otvorili u Srpskom učiteljskom konviktu u Nikolajevskoj ulici u Novom Sadu (D. Popov, Enciklopedija).

Dr Laza Marković nalazi vreme i za aktivnosti u mnogobrojnim humanitarnim i društvenim organizacijama. Nakon osnivanja Društva lekara Banata, Bačke i Baranje 1919. u okviru Srpskog lekarskog društva, sa sedištem u Novom Sadu, dr Laza Marković postaje njegov prvi predsednik (Berić, Med. pregled), a nalazi se i među osnivačima Lekarske komore za Dunavsku banovinu sa sedištem u NS ( D. Popov, Enciklopedija). Osniva Srpsko društvo Crvenog krsta

1. decembra 1918, a 1924. godine i Podmladak Crvenog  krsta za Vojvodinu, postavši i njegov prvi predsednik. Od 1923. godine sarađuje u njegovom Oblasnom odboru u funkciji potpredsednika, a 1929. godine i u Banovinskom odboru (D. Popov, Enciklopedija). Rad na prevenciji i lečenju tuberkuloze, naročito dece, doveo je dr Markovića na položaj predsednika Oblasnog odbora Antituberkulozne lige, kao i Unije za zaštitu dece. Kao zakleti antialkoholičar i borac protiv alkoholizma biran je za predsednika Trezvenjačkog pokreta predratne Jugoslavije. U Matici srpskoj Laza Marković kao član i potpredsednik Književnog odbora, kao i saradnik Letopisa, radi sa Tihomirom Ostojićem, Milutinom Jakšićem, dr Jovanom Radonićem i drugim uglednim ličnostima Novog Sada na obnavljanju i preporodu Matice srpske u sklopu pokreta za reorganizaciju književnog rada i izradu programa Matice započete još 1899. godine (Dr A. Moc, Glas Matice srpske,1. avgust 1935, 114). Kao nacionalni radnik aktivan je i u Narodnoj odbrani u svojstvu predsednika Mesnog odbora. Posle oslobođenja, 27. Novembra 1918. godine, dr Laza Marković je imenovan za poverenika za narodno zdravlje Narodne uprave Vojvodine, da bi ga 1919. godine resorno ministarstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca postavilo za šefa Zdravstvenog odseka za Banat, Bačku i Baranju. U periodu od 1924. do 1929. godine, dr Laza Marković je postavljen za šefa Inspektorata Ministarstva narodnog zdravlja, a kad su formirane banovine postaje načelnik odeljenja za socijalnu politiku i narodno zdravlje banske uprave Dunavske banovine. Kao inspektor Ministarstva za zdravlje, dr Marković osniva školu za zdravstveno prosvećivanje i organizuje Higijensku izložbu u Domu narodnog zdravlja povodom njenog otvaranja. Izložba je bila posvećena zdravstvenoj edukaciji posetilaca sa naročitim akcentom na pravilnoj nezi i ishrani odojčadi, značaju dojenja i načinu pravilnog veštačkog prehranjivanja. Prikazane su najčešće bolesti koje nastaju usled neadekvatne ishrane i nedovoljne nege dece, sa posebnim naglaskom na tuberkulozu, jednoj od najrasprostranjenijih i najopasnijih zaraznih bolesti u Vojvodini i njenim teškim posledicama na zdravlje podmlatka. Pokazani su podaci, kao i slike mnogobrojnih zdravstvenih ustanova ne samo po Vojvodini i Novom Sadu, nego u celoj novoosnovanoj državi. U jednom od izložbenih prostora prikazan je i dotadašnji celokupni rad novosadskog Inspektorata kao i njegovi načini i sredstva higijenskog prosvećivanja naroda, pogotovo na iskorenjivanju tuberkuloze i sifilisa. Međutim, i pored svojih doprinosa na položaju načelnika za socijalnu politiku i narodno zdravlje Dunavske banovine, doktor Marković dobija 1931. godine premeštaj u Skoplje u Bansku upravu Vardarske banovine, jer je, kako citira Dušan Popov u Enciklopediji Novog Sada: “… ovdašnji ban hteo da na svoja ključna mesta dovede svoje pouzdanike”. Dr Marković odbija premeštaj i traži od Ministarstva da bude penzionisan. Umire 22. jula 1935. godine u svojoj 59. Godini, posle kraće bolesti, u kući u kojoj je živeo i radio na Trifkovićevom trgu 2, ostavljajući za sobom suprugu i šest kćerki. Sahranjen je na Almaškom groblju uz prisustvo velikog broja Novosađana, među  kojima su veliki broj činili njegovi pacijenti. U lokalnim novinama je povodom dr Markovićeve

smrti zabeleženo: “U redovima najelitnijeg novosadskog društva, nalazili su se i mnogobrojni pacijenti pokojnika iz najsiromašnijih porodica, koji su suznim očima ispratili svoga dobrog i plemnitog lekara.”

Zbog svojih zasluga prema domovini, dr Laza Marković je sahranjen i kao rezervni kapetan I klase uz sve vojne počasti. Od tada su prošle mnoge decenije. Godine 2007. našla sam se na prostoru iza današnjeg Kliničkog centra, pokušavajući da utvrdim gde se nalazi ulica

koja je, po priči moje mame, nazvana po deda Lazi. Kako nisam mogla da je nađem, počela sam da se raspitujem kod prolaznika i stanara okolnih kuća da li znaju za ulicu dr Laze Markovića. Samo je jedna starija gospođa uspela da mi odgovori da je ulica srušena davno, još kad se gradio Klinički centar. Iste godine, šetajući po Fruškoj gori, sasvim slučajno, na moje veliko iznenađenje, pri ulasku u planinarski dom na Vencu ugledala sam ime iriškog Planinarskog društva pod nazivom “Dr Laza Marković”. Kontaktirala sam sa članovima Društva koji su bili veoma predusretljivi, ali ne i mnogo upućeni ko je bio čovek po kojem je njihovo društvo nosilo ime.

Do danas nisam saznala kako je do toga došlo i ko je imenovao planinarski klub baš po njemu. No, oba događaja shvatila sam kao znake da moram nešto da preduzmem da se ime i rad jednog značajnog čoveka, humaniste, dobrotvora, zdravstvenog prosvetitelja, i pre svega plemenitog lekara, prepozna u našoj sredini. Time se vraćam na početak svoje priče o dr Lazi Markoviću.

 

Tekst objavljen u časopisu Eko-med 

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana