Pred našim ulaznim vratima sede dva imperatora. Julij i Maksim. Prvi je svoju imeratorsku individuu maskirao u jednodelnog Spajdermena, dok je drugi, još mlađi vlasnik velikog imena i samo četiri zuba, za ovo predstavljanje javnosti dekorisan pidžamom i obuven u par plavih medvedića. Upravo on već pola sata tera hodnik da odjekuje njegovim vežbanjem budućih javnih nastupa, koji se rastoležu od cikanja do brundanja medveđeg mladunca.
Nad imperatorima bdi carica baka koja sobom podupire dovratak otvorenih vrata, čuvajući tako i garsonjersku imperiju koja joj se prostire iza leđa.
Upravo garsonjernost carstva, u kom vladaju mlađahni imperatori, nas tera da pažljivije izlazimo iz našeg stambenog prostora, jer u suprotnom završavamo u njihovim kolicima ili se, uz vežbanje nepristojnijih strana oba, ravnopravno korišćena jezika, lansiravamo preko triciklića. Poređane majušne cipele, iz kojih bi mogli da zaključimo da su nam komšije zapravo roditelji stonoga zaljubljenih u pesak i blato, spadaju u dirljivu dekoraciju našeg zajedničkog hodnika. Doduše, kao što to obično biva, onaj deo komšiluka koji je od imperije odmaknutiji, kako zvučno, tako i predprostorno, je već izvoleo izneti zaleđne primedbe na račun hodničkog širenja imperije. Tu negde se moja smatranja razilaze sa njihovim higijensko interijernim stavovima, jer sve dok neko bude zajednički hodnik dekorisao detinjim stvarima, ja baš ništa nemam protiv. Detinje stvari su samo znak da još uvek ima onih kojima su deca bitnija od drugih silnih materijalnih dobara, koja su postala pretpostavka produženja vrste. Onih koji su spremni da se malo stisnu ne bi li imali najviše što se u životu može imati – dete.
Uostalom, u stvarnosti i tako ne postoji dovoljno veliki stan. Koliko god da je, uvek mu fali jedna soba. Makar mala. Samo jedna. Pa, da bude taman. Do naredne sobe koja upravo tada počinje da biva bašbaš potrebna. Mada, ako mene pitate, imati garsonjersku imperiju je veliki uspeh na ovu krizu i skupoću. Kao što je vazda i bilo, jer ako nema ko da ti pokloni, kao što najčešće ni nema, onda je dokopavanje do tolikog kvadratnog prostranstva milo rečeno – uspeh.
Kad samo osvežim memoriju sećanja i prizovem iz dvodecenijske arhive podatak da smo Žmu i ja, sa sve svežom bebom Prestolonaslednikom, započeli život u podstanarskoj garsonjeri. U kojoj je beba zauzimala još i najmanje mesta, sve ostalo su jele bebeće pinkle i ostale neprebrojive materijalne drangulije, od kojih je retko koja opstala do dana današnjeg. Za razliku od bebe, koja je bila i ostala jedina trajna vrednost celog tog, kvadratima oskudnog, sećanja. Posle smo se širili, mrvicu po kvadratić, puneći te kvadrate novopridošlim naslednicima. Naravno da nam, pored svih soba zarađenih tehnikom crnih mravaca, i dan danas fali jedna soba. Ona koja je tada u tuđoj garsonjeri bila misaona imenica.
Ne treba zaboraviti ni prirodnu zakonitost da iako deca rastu, kvadrati ih u tome ne prate. Zbog čega se dečije sobe godinama smanjuju, srazmerno rastu njihovih žitelja, što utiče i na ostale prostorije u stanu. Čak i ako su nekada mladunci uspevali da se, sve sa komšijskim podmlatkom, ganjaju po stanu, iskušavajući rastegljivost vaših živaca, godinama će se taj poligon svesti na kvadrate koji za mimoilaženje zahtevaju bočni pristup. Naročito hodnički delovi stana, u kojima je, kada se u njima zaglave pubertetski domaćini i njihovi gosti, potrebna najava prolaska uložena bar dan ranije. Da ne pominjem obuvne predmete, koji od medenih cipelica odjednom postaju gliseri bez motora, sa namerom da porastu u galije. Odlične za vežbanje roditeljske grube motorike u mraku.
Zaključak: za imaoce dece nema dovoljno velikog stana. Baš kao što nema ni dovoljno velikog gepeka. San svih roditelja je grčka hladnjača, u koju bi probali da spakuju sve što im je za odlazak od kuće, makar na jedan dan, potrebno sa mladunčetom ili tom imenicom u množini. Koliki god da je gepek, uvek nešto štrči ili ne može da se mune. Za razliku od srca. Dobro srce uvek može da se rastegne i postane višesobno. U njega može da stane sve što ni trocifreni kvadrati ne mogu da prime. I da ne bude ni tesno, ni gužva.
Zbog toga, kada kiša iskušava naše strpljenje i pomaže hidraciji kože do rasta žabljih kožica među prstima, srca naših prvih komšija počnu da se šire na hodnik. Kome ni jedan arhitekta ne bi smislio bolju namenu od te.
Osim toga, kakva bi to imperija sa Julijem i Maksimom bila, kada ne bi imala nagon za širenjem, makar i na zajedničke teritorije. Dokazujući da, za razliku od garsonjere u kojoj rastu, srce nema ograničenu kvadraturu.