Sirotinjske sreće su bile bele i crne. Prve su stizale u ovo, junsko doba, a crne odmah posle Petrovdana, kada dani prikuvaju od letnjih sparina. I jednima i drugima, bez obzira na kolorit, radovala su se deca i kokoške. Babe, majke, strine i ostale pripadnice ženskog korpusa su se užasavale vremena kad te sreće zru, predosećajući da ih čeka povećana potrošnja vode i vremena u cilju pranja dece od nje. Ako je uteha, bar kokoške nisu morale da se peru.
Rasle su, kao i prezreni piskavci, na sokacima, uz jendeke. Niko ih nije sadio, ni negovao, samoraslo su su se nametale, velikodušno hranivši sve koji kod kuće bolje nisu imali. Naravno, imale su i domaćinska izdanja, ali nikada i mesto u onom prvom dvorištu kroz koje prolaze gosti. Za njih je bilo dovoljno i svrsishodno da žive u dvorištu kojim su vladale kokoške, poneko slobodoumno prase, kuče-čuvarkuća i zvuci ostalih životinjskih stanovnika seoskih imanja.
Sazrevanje bele sreće je oglašavano drekom kokošaka, koje su tada napuštale svoj filozofski mir i kratke korake, počevši da se bore i čerupaju kao da im je zadnje. Zato su pripadnice ženske kućne čeljadi povremeno utrčavale na dvorišni ring, metlom rasterujući pomahnitale kokoši. Deci nisu davale veto na konzumaciju. Belo se ne vidi, jes lepljivo, ali savladivo.
Panika je nastajala kada bi počela da stiže crna sreća, odgovor na pitanje u ukrštenim rečima, »Voćka, tri slova – Dud«. Što je inače i najveća čast koja je dud i dudinje mogla da snadje. Ako se izuzme činjenica da dudovi svojim listom doprinose procesu proizvodnje svile, što u Šumadiji nije baš relevantan kompliment.
Dakle, sazrevanje crnog duda je bilo prava pokora za sve koji su detinjstvo prevazišli, dočim je za pripadnike dečijeg korpusa to bilo sušta sreća. Dobar je beli dud, nije da nije sladak, al nekako suviše na gusenice podseća, gadno da ga jedeš. Najbolji je za bacanje za vrat, jer izaziva količinu vrištanja nesrazmernu svojoj malenkosti. Ali, crne dudinje one su prava praseća radost, em se najedeš kao gorepomenuta svilena buba, em se njime tako ulepiš i umusaviš da ti koža bude ne crna, nego skoro ljubičanstvena.
U vreme mog detinjstva je sezona crnog duda počinjala jutarnjim pozdravom odraslih: »Nemo da te vidim blizu onog crnog, oplaviću te!« U to vreme politička i ostale korektnosti nisu još bile patentirane, tako da se deci smelo pretiti na načine koji su danas nezamislivi sa stanovišta zaštite dečijih prava. Naravno da te pretnje nisu ni blizu pomagale onoliko koliko je radila preventivna testera. Mislim, nisu nama ništa s tim orudjem radili, ali dudovima jesu. S obzirom da je vekovno iskustvo pokazivalo da nema deteta koje bi dudu odolelo, istom su se potkresivale niske grane, tako da su dudovi rasli u nedosegljiva nebesa. Jedini koji su pružali radost veranja i usvinjavanja na visokom nivou su bili oni uz drum, koji su se brojali u opšte dobro, što znači da se njime niko uopšte ne bavi. Problem je samo bio visinska razlika u padu, kad bi se geknulo sa duda u dvorištu, padalo bi se na očekivanu zemlju, dok bi se sa opšteg duda ljuljnulo u jarak, što predstavlja dubinski dodatak ubojima.
Večeri sezone dudinja su bile kao ratno stanje. Na urlik odraslih da već mrkne i da ko kući ne dodje ima napolju da spava, vojska ulepljenih maloletnika, garavih kao numibijski ratnici, vukla se što je sporije mogla ka prozorima koji su već svetleli. Tamo bi nas dočekivao pisak prisutnih žena svih generacija, praćen kršćenjem levom rukom, uz pominjanje svih svetaca, nebeskih tela i zemaljske gamadi. Po spisku. Večera bi otpadala, što po kazni, što zbog toga što smo svi već groktali prežderani dudinjama.
Onda su dudovi počeli da nestaju, djavo bi ga znao zašto, jer su trpežljivi, sve podnose, svaku zemlju, svako vreme, svaku decu. Nema ih više po seoskim dvorištima, valjda su se i ona tako profinila da im smeta nekontrolisano mastiljavljenje od strane dudinja, nema ih više ni uz puteve. Tek tu i tamo naidješ na dud, prosto se iznenadiš, više no da si palmu sreo, vati te tuga i pomisliš kako je bezveze detinjstvo koje nije dudinjama ulepljeno, i kako će sad ova deca bez njih... A, ni kokoškama nije lako. Sirotinju da ni ne pominjem. Kako li je svilenim bubama, samo one znaju