Javljam vam se iz blokade predstojećeg epicentra dešavanja. Sa desne strane mi tutnji muzika iz parka, ispregradjivanog ogradama i betonskim blokadama, da ne pominjem sve prisutne policajce grada Čikaga, uključujući i žandarmeriju u različitim uniformama, ivice i marice, i poslednjih dana neobjašnjivo velikih broj muškaraca koji trče po parku. Do pre nekoliko dana se nijedan od njih nije mogao videti kako galopira naokolo zabrinut za svoje zdravlje, a onda ih se pojavilo toliko da smo mogli spontani maraton da organizujemo.
Sa leve strane blokiranog mi sokaka je druga policijska patrola, koja nas odseca od ostatka kvarta, i koja muku muči da objasni pobesnelom komšiluku da tu proći neće. Naravno da takva situacija dovodi do scena vrednih pozorišta i povampirenja Nušića, ali obavezno i do legendarne rečenice: »E, ovo ima samo u Srbiji!« Meni ta konstatacija otkriva ljude koji odavno iz Srbije izašli nisu. Bar u ovom slučaju mogu da tvrdim da je svuda tako, ako ne i gore. Govorim sa veteranskim iskustvom, ja sam osoba koja je nervno preživela posete Klintona i Buša Sloveniji. Klintona povodom se ljubljansko gradjanstvo upoznalo sa pojavom kopanja po cegerima. Naime, svi stanovnici okoline parka, u kome je Klinton imao govor da održi, su danima proveravani na ulazima u svoje zgrade, što je uključivalo i pokazivanje namirnica donesenih sa obližnje pijace. Sve roletne su, naravno, bile spuštene, a prozori pozorišta zabijeni daskama.
U poredjenju sa dolaskom i bivanjem Buša na Brdu kod Kranja je današnja poseta Putina Beogradu, kao kad bi Tramp posetio Kaludjericu. Sa te posete, održanoj na placu i u vikendicama kneza Pavla Karadjordjevića, Brdu kod Kranja, imala i tu muku da sam morala da izveštavam. Otkako sam tu sreću preživela, nema tih blokada koje me mogu iznervirati, da ne pominjem da znam da se probijem kud sam pošla i odustanem od punktova gde se i muve zaustavljaju. A novinarska akreditacija, to je tek zabava bila. Pola godine ranije samo što nam urin nisu uzimali, a formulari su sezali do pitanja tipa da l vam je baba bila alkoholičar, obaška ako niste domaći novinar, nego izveštač iz treće zemlje. Nakon što su mi svako krvno zrnce analizirali, dobila sam toliko pojedinačnih akreditacija, da sam se kao kamila vukla po brdskim travnjacima. Za učešće na novinarskoj konferenciji sam imala dodatne preglede, posle kojih mi je uručena dozvola veličine goblena, koja mi je garantovala prisustvo ali i to da majci ni jedno pitanje postaviti neću.
Tada je, u ime obezbedjivanja Bušovog kretanja, iz stuba jednog od mostova iseljen grešni bezdomac. Doduše, oko toga se posle digla medijska dreka, pa su ga vratili nazad u most i poklonili mu krevet.
Posebna zabava su bili američki bezbednjaci, svi smo tipovali da su foke, veličine omanjeg brda i suptilni kao zemljotres. Taman toliko i obzirni. Tako da dok razgovaram sa našom policijom, od barikade do blokade, to mi dodje kao relaksacija.
Zbog toga i još mnogo toga što prati posete onih koji svetom vladaju, današnje barikade, zatvaranja puteva i dela mog sokaka, ovo nije nešto što se i drugde ne dešava. Verujte, ima i gore. Kladim se da je Davos jedno od najgorih mesta za život.
Al ako nešto volim, to su priče iz dimenzija teorija zavere i čudesa čudnih, koje prate ovakve spektakle, pa u to ime aktuelno pitanje: »Otkud ovako sunčan i topao dan usred mraza i snega okolnih dana?« Pominje se i neko čudno, sinoćno pucanje, koje ja iskreno rečeno čula nisam. Ko je vreme savatao? A? Mada, i ako jeste, i to je već vidjeno.