Paperjasti goluždravac zeva nadu iz limenog korita, koža crvenkasto-braon naslućuje paperje. Nemoć ga ophrlila mladog, nit' zna šta je život , nit' šta je posle, a voda može svakog časa da naiđe i odnese nadu. Kad ona ode praćakanje ne pomaže.
Nešta bi jadničak da kaže , reči ne izlaze , možda i govori , al' ga ne razumemo. Nema krila da bi odleteo. Njemu je za život potrebno baš to , let u život odakle nema povratka. Zašto su ga ostavili u toj neizvesnosti, da ojača, da se sam onako providan i prirodno nezaštićen
Strasne stvari se dogadjaju.
Zaboravih na cetvorogodisnjicu blogovanja. Ne otvaram cesto profil. Smetne se covek.. Ne zbog godina, a mozda sam u krivu, vec, nekih drugih trka koje mi donose zaboravnost, a secam ih se u svezem obliku kao da su sad udahnule prvi vazduh.Ove nasjvezije trke i frke lupaju vratima secanja i prisecanja , ne dozvoljavaju da iko proviri unutra, u bezdan, u mrak... u kome je svetlosni zracak vec obolezio cega bi trebalo , a cega ne da se secam. Prisecam se koliko je mojih prijatelja izgubilo trke i frke... poslednji je Somi, nezna ljudina, majstor nad majstorima... koji se protiv najvecih problema borio radom, sa deset prstiju i umetnickom dusom...
Nikad kraja putovanju od skoro šezdeset godina uz osećaj da to putovanje traje mnogo duže i od mnogo pre nego što su me napravili majka i otac u kući od kamenja između kojih je bura razvejavala dosadu i sunčeva svetlost pripomagala zametanju i odmetanju. Kažu da je sve započelo u Vrlaniji, starom mlinu, u vodi koja je davala hranu i bila hrana, kada su devojčica i dečak izazivali sudbinu, devojčica se okliznula i pala u dubinu , a zahvaljujući dečaku i svojoj bujnoj kovrdžavoj riđoj kosi bistra dubina ju je odbacila na površinu. Ovce nisu bile svesne da su mogle da ostanu bez mlađane čobanice. Smreke su se nasmejale, bajami razigrali, smokve razduševile....
Milena, lepa i hrabra devojčica, duge crne kose sa pletenicom i crvenim obrazima, volela je neobične igre kojima je dokazivala svoje straplejnje, istrajnost i odlučnost, gotovo redovno birajući mene za rivala, odnosno saigrača. Šezdesetih godina prošlog veka nije bilo igračka iz prodavnica ili su se čuvale na ormanima i kredencima, a dolaskom gostiju oživljale bi na kratko u dečjim rukama. Zato smo znali da napravimo lukove i strele, drvene puške, praćke, lutke od kukuruzovine i blata, lopte krpenjače...ipak, najlepše igre bile su u prirodi i sa prirodom.
Neću da imam četiri godine!!!
Hoću duduuuuuuuu!!!!!!!!!!!!!!
Jaoooo... nešto mi smeta.
Boli me to .
Kada će to proći?!
Zašto smeta i boli?!
Mozak mi govori: hoću dudu, hoću dudu......hoću dudu...hoću dudu....
Hoću da imam tri godine!
Visoko dva metra, moćno, čisto...nudi se...široko taman toliko da u njega stane vitka dama sa haljinama od struka što su po zemlji zahvatale dva kvadrata, bujnom punđom i raznoraznim šeširićima, perjem od retke živine, iglama sa rubinima ili nobičnim ukrasima koji su morali da izazovu pažnju ošacivača. Oko njega zlatasto drvo, izrezbareno nekim čudnim vijugama, preslikanim iz mozga tvorca; na metar od poda sto za nalakćivanje, nalickivanje, puderaj, iščešljavanje kosa, šminkeraj...i ono večno pitanje „ ko je najlepši na svetu“. Ovo ogledalo je verovatno uvek odgovaralo „ti lepotice“.
… ili kako se zanemariti, ili izbeći… ili kako se prepoznati…a, ne znati…
Šta mi imamo sa sobom?
Ništa, dok nam odozgo ili odozdo ili negde iz sredine ne zazvoni pulsirajući na kraju noktiju, na završetku vlasi...u nesigurno-nevinom pogledu, u najkrajnjijim stanicama tela…um, strast i duša što ga veličaju kao dobrog domaćina čiji rođaci žive u tihom disanju, šapatu na uvo, u nedodiru usana…
Šta bismo mi sa sobom?
Ništa, prepustiti se ćutanju i tihoj patnji, divljim malim životinjama neprespavane noći što zvezde mešaju do besvesti i osvežavaju se u jezeru aždaja kojima kiseonik izvire na uši i eksplodira u nepoznatom značenju.
...RA 01h 01m 08.99s DEC +54 stepena 35' 18.4“
Ljubav je u nama, oko nas...ljubav je ispod i iznad, ispred i iza, sa leve i desne strane...ljubav je u vodi, vazduhu, svetlosti, cvetu, kamenu, travi...ljubav je u mravima, otrovnici zmiji, nezgrapno harmoničnom slonu...Ljubav dolazi i beži, blizu je i daleko...ljubav se rađa i nestaje...uzdiže i baca u ponore...
Moga mladog prijatelja uzdigla je do Cassiopeie.
...kako naučiti nešto novo ili kako javu pretvoriti u san.
Unuka Anja čim se probudi sanja. Tokom noći se pita ima li šta da sluša, gleda, čita, piše, crta...ima li šta novo za dedu.
Svako jutro, kad bajka ode na posao, izmišlja nove igre, priče, pidžamske drame, da muči dedu, kao na primer: spoji jagodice prstiju, razdvoj dlanove i prste, savi srednji i mali prst, pa onda palac i mali...i baci balon visokoooo u nebo, nebooo, nebooooo....Nisi dobro uradio , vidi da te naućim, ovako spojiš palac, kažiprst, srednji, domali i mali prst, onda, da može balon da stane, razdvojiš dlanove i prste, vidiš, tu balon staje.