Nije valjda da smo spali na to da ja o fudbalu pišem?! Čemu bi se slobodno mogao dodati još jedan udivitelni, interpunkcijski znak. Naročito kad se uzmu u obzir traume koje vučem iz činjenice da u kući imam tri pasionirana muška stvora, fudbalu predana, koja me mrcvare svim mogućim i nemogućim prvenstvima na dnevnoj bazi. Nekad su postojalo evropsko i svetsko prvenstvo u fudbalu, dobro, i domaća liga, a ovo sad... Taman se jedno prvenstvo završi, istog trena počinje drugo, ako ga nema onda su tu belosvetske lige, prosto da čovek ženskog roda od muke procvili. Izmedju dotičnih mogu da pogledam skraćenu verziju dnevnika, bez najave i vremenske prognoze, i to mi je. Ostatak vremena milioneri jurcaju po zelenom ekranu, trudeći se da svoju cenu na kilo dignu do cifre koju ja ne mogu ni da napišem, a kamoli pročitam.
Što se tiče aktuelnog svetskog prvenstva, ono je za mene završeno i pre no što je počelo. Krajem decembra su me lekari oćopavili, operisavši mi meniskus. Žmu je probao da me oraspoloži šalom i komikom: »Ništa od mundijala, džabe si onoliko trenirala«. Zdravstveni radnici su, za to vreme, pokušavali da shvate odakle mi tipična sportska povreda, kad se ja od sportova bavim skidanjem zavesa, kačenjem veša, krečenjem, šetanjem nameštaja, maltretman jogom i tegljenjem kesa. Zaključeno je da su mi noge došle upravo te kese, uz pomoć cegera, nameštaja i prćenja dece dok behu tolika da mogu da ih nosim ili, stručno rečemno – konstantno opterećenje. Tako je to kad si opterećen. Ukratko, naša fudbalska reprezentacija je morala bez mene da ode u Rusiju.
Zato ne bih umela da vam najavim i objasnim strategiju naših orlova, kojom će pristupiti Brazilu. Ali lično poznajem Roberta Pešuta, zvanog Manjifiko, kog već danima sanjam kako se bori u Prvom balkanskom ratu, a onda se sa Gvozdenim pukom probija kroz Prvi svetski rat, ne prestajući da peva: »Aj, pa pukni zoro, staru majku probudi...« Budem li je slušala u dosadašnjoj meri, u kojoj je to previše i za kriterijume japanske kazne, kunem se da ću ga sačekati na nekom ljubljanskom ćošku i neću garantovati za sebe.
Za Brazil znam da imaju ogromne, čudne orahe, karneval sa divnim maskama koje niko ne gleda pokušavajući da vidi šta one šturo pokrivaju, u nadi da će to proviriti više no što već štrči, imaju plažu Kopakabanu, gde može da se kompletira pogled sa karnevala, prave divne japanke koje se zovu Brazilke, i – igraju fudbal. U žutim dresovima sa malo zelenog. Tako žutim da prosto čovek ne može da ne navija za njih.
Ovo je bio stručni deo, zbog kog bi me naglavačke izbacili iz onih stručnih, sportskih emisija koje prate prvenstva, i u kojima sede ljudi koji satima pričaju mojim maternjim jezikom, a ja ih razumem taman toliko kao da govore dijaletkom moldavske pokrajine Gagauz-Jeri. Ili, još bolje, moje praćenje tih emisija bi se moglo objasniti rečju koju je iznedrilo upravo aktuelno fudbalsko prvenstvo, tako da sam bar nešto od njega naučila – nesnadjenost.
Za kraj, a vi posle nastavite kako volite i bolje od mene znate u komentarima, sudbina se mnome poigrala. Taman sam kao oni zatvorenici koji su toliko dugo u apsu, da kad ih puste oni ne znaju šta bi sa slobodom. Jer, večeras ćemo biti sami utakmica i ja. Nema nijednog muškog u kući. Sticajem geografije. I umesto da sa uživanjem gledam kako su stari Egipćani pravili brodove za prevoz kamenih blokova ili emisiju o emotivnom životu mungosa, ja ću gledati utakmicu. Naravno da ću navijati za naše, a ako ne pobede, pevaće mi majci Manjifiko na uvo. Besplatno.