Izveštaj sa prve linije fronta, položaj - neposredni komšiluk hrama princa Rastka Nemanjića: Za sada imamo dovoljno vode i hrane, napolju gruva tako da zemlja podriguje. Upravo se rafalima petardi pridružuje i teža artiljerija. Povremeno sevne poneka raketla i obasja formacije koje nadiru ka nama. Komšijski kućići zaurlavaju u frasu.
Lepo sam ja rekla da nabavimo džebanu. Žmu je to odbio kao necivilizovani čin.
- Nećemo u rat, samo Nova godina dolazi...- autoritativno je rekao Žmu, pozivajući se na put ka evroatlantskim integracijama i mir u regionu, amin.
- To su ti sve oni tvoji geni hajdučki, dinamit bi ti, znam vas ja... – dodala je ljubav mog života, trzajući se od tikova izazvanih sećanjem na razgovor sa mojim pokojnim stricem Andrejom. Razgovor se vodio prošle godine, u srcu Srbije, Šumadiji, otprilike ovako:
- Bane, zete, da popijemo nešto?
- Neka, hvala...
- Dobro, snajka donesi onu mučenicu iz bureta levo od vrata, što je sakriveno iza, tam u mrak...Nego, Bane, zete, jesam ti ja pričao kako sam čekao Tita?
- Niste...
- E, uzmem ja naramak dinamita...
Tu negde smo zeta, kog je Banetom samo Andra zvao, skupili sa patosa. Prevrnuo nam se sa klupe.
Jeste, fakat, imam ja gene, ali oni imaju naoružanje i gruvaju, ne staju. Džaba što živimo u ulici patrijaršijskog imena i što nam je najveća bogomolja, u regionu i šire, prosto pod prozorom, kad od nje seva ljubav prema bližnjem svom tako da se oduzmeš od strave. Tutnji. To je kanda ostalo od prangijanja u idilična, stara dobra vremena.
Narod se opremio još za prvu Novu godinu. Naravno samo za početak artiljerijske vežbe. Pucalo je, sevalo i gruvalo tako da smo zalegali za kaučeve, mačke tražile azil, a Varvarin urlao kao suri vuk. Gosti su nam se trzali nekontrolisano. Ali nisu bili naivni, niko nije hteo na balkon po sitne kolače. Ko je lud da zbog njih glavu izgubi. Nisu ljudi ni za pečenje izlazili, a kamoli za kolačiće. Komšinici već petnaest dana veš visi na terasi, skočanjivao se od mraza u više navrata, ne pada joj na pamet da ga skuplja. Samo joj još fali da je odnese zakasnela eksplozija.
Onda je došao praznik mira i radosti božje, opšte ljubavi i tolerancije. Prvo je na badnji dan, uprizorena takva paganska vatra u parku da se plamen do neba vio, letele varnice od suvog hrastovog lišća i slame, prosto se sazvežđe samoorganizovalo. Sveštena lica su uzela učešće u preživelom, praslovenskom obredu, pojalo se pored vatre i pod lipama golim, a Ikar Varvarin, izveden poradi telesnih potreba, je zaprepašćeno tercirao atavističkim zavijanjem. Okultizam je pratilo sporadično petardiranje.
Kad je stigao božić, čuli smo to tako dobro da su nam skoro bubne opne popucale od sreće, a oči iskočile od oduševljenja. Na svetskom tržištu teške artiljerije je, u tom trenutku, očito vladala teška kriza, sve raspoloživo je bubnjalo na ratnoj liniji našeg stanovanja. Bio je to dugo spremano oružano veselje koje je izazvalo tektonske poremećaje u širem području.
Oporavili smo se nekako, svašta živ čovek izdrži, sitni kolači su nam malo ciknuli od mraza i toplog na smenu, al oni i tako goje, prežalili smo ih. Goste smo opet zvali, jer se najavljivala još jedna Nova godina. Uzalud, jesu ogluveli, al nisu oglupaveli kod nas. Dosta im je bila prva ofanziva. Objašnjavali smo im da smo mi još jednu preživeli, i evo šta nam fali, dobro smo, malo nam usta trzaju na desno, ali bože moj...Jok. Neće da dođu. Neka, neki drugi put.
Zato smo sad sami i nenaoružani. Deca se razbežala. Ni zalihe hrane nam nisu neke. Pojeli smo sve ono što je bilo greota baciti. Kotrljamo se. Linija fronta nam se bliži, petardi je sve manje, sve jači su udari teškog naoružanja, prozori zveckaju. Nova godina sumnjam da će da dođe, nije luda da izgine. Jedino ako ne dođe četvoronoške, treća ofanziva ni nju neće poštedeti. Izgleda da je komšija dovukao kaćušu iz Vojnog muzeja, tako samo ona gruva...Lepo sam ja rekla da se nabavi džebana. Niko mene ne sluša...