Dođi kod mene sama sam.
Ne pamtim kad sam poslednji put poslala ovakvu poruku. U to vreme nije ni bilo smsova. Samo razvlačenje feder žice do krajnjih granica njene telefonske izdržljivosti i prvog plakara, koji je svojim naftalinskim mrakom garantovao privatnost razgovora sa tadašnjim objektom zaljubljenosti.
Došao je. Odmah. Iz dnevne u spavaću sobu. Iako sam ga slagala, nisam bila sama. Njegovo mesto na krevetu su uzurpirali pas manji od svog imena, Iki Varvarin i plavooki džin-mačak, koji je predenjem radio na aktiviranju tektonskih ploča. Pomerio ih je, prekinuvši Ikijevo raspekmeženo mljackanje, koje je simuliralo vilični rad babe koja traži zaturene državne zube.
Lepo je kad te neko voli. Iako je prizor zastrašujuć. Umesto romantičnog zaljubljenog pogleda u venecijanskom filteru, koji dodaje vlagu i mističnost, Žmua je dočekalo suzno crvenilo dva otečena fildžana. Ispod kojih je popuštao dihtung na krompiru koji je nekad ličio na nos i čak obavljao tu funkciju. Kako je lepo kad možeš da dišeš…što ja ne mogu od jutros. Uprkos prirodnim zakonima, dišem na uši, na koje i tako ništa ne čujem, jer ih zapušava spoljni pojas glavobolje. Ispod kose nakostrešene od virusnog bola unutrašnjosti kace, u koju mi se pretvorila glava, koji klija iz svakog od brojnih korenčića kose, na čijoj formi bi mi pozavideo svaki ludi dirigent.
Uostalom i treba da dođe, od njega sam i dobila ovu viruščinu. Napolju orgija proleće, a po meni, u talasima, galopira sibirski mraz.
Dao mi je da popijem nešto što simptome viroze odnosi lakom rukom. Doduše samo u reklami. U realnosti, koja se zamagljeno ljuška pred mojim očima u kojima vrelinom čuče dva vulkana, to ne radi.
Čudo jedno šta sve sanjaš dok ti na grudima čuči i slini viroza. Meni se javio komarički pop, kog nikad u životu videla nisam, znamo se samo po čuvenju. U snu proizvedenom spavanjem ravnom najtežem fizičkom radu, pop je nosio naručje guštera, onih zemljanih, terakotastih. Proklizavali su niz njega i padali na vodu na kojoj je stajao, a okolo je, po kolnima, milela moja komšinica i skupljala rasute fudbalske sličice. Oboje potpuno suvi, a voda crna. Jezero u parku. San na duge staze. A, misli ti se krate i dave u glavobolji. Brkaju se i fali im. Kraj valjda.
Deca su se razbežala naokolo. Veče obećava. Imenom samo. U Sloveniji je, večeras – kresovanje. Kresni večer. Koji će se, zahvaljujući mom virusnom stanju, zadržati u granicama slovenačkog značenja tih reči – veče kada se pale velike vatre, kresovi, po celoj Sloveniji. U ime proslave 1. Maja. Mada to meni tako paganski izgleda da mora biti da su tako staroslovenski proleteri slavili Dan rada. Vatrenim očima koje besno trepću u mrklom mraku. Dok sindikati obučeni u ovčje kože, ukrašeni ovnujskim rogovima i vučjim repovima, traže novi kolektivni ugovor.
Vreme je za novi lek. Četiri sata je prošlo i nakovanj u glavi postaje sve teži. Komarički pop rukom čisti mantiju od gamadi i sprema se za nastup u novom snu. Ispod očnih kapaka radi ringla na na brzoj trojci za kuvanje kafe. Od ribljeg disanja se suše usta, a ušima tam-tam gluvila. Svaka koščica boli. Blago zmijama.
Na četiri sata. Možda ovaj pomogne za manje netumačiv san koji niče na ledu groznice i vrućini u plećkama.