U ove dane studene kojima noći od mraza pucaju, reč „bog“ se pominje češće no inače, uz prateće želje za mir i dobrotu. Naravno, uz pridev „božji“. A, kad smo već kod „božji“, u slovenačkom jeziku su nekada davno živeli pojmovi „božje dete“ i „dete božje“. Iako naizgled isti, sa samo obrnutim redom reči, značili su sasvim različite stvari. O njima, ali i o čudnoj naravi sreće, je priču napisao Ciril Kosmač. Divnu i strašnu priču. Kosmač podseća zaborav da je „Dete božje“, u narodu, bilo ono dete, koje se rodilo nejasne pameti i koje je, živeći krotko, celog svog života ostalo dete. Za razliku od deteta božjeg, „božje dete“ je bilo vanbračno dete, ono kome se otac nije znao, ono koje je – „dao bog“. Doduše, ponekad se dešavalo da dete božje bude i božje dete, ali to je bilo mnogo ređe od pojavljivanja božje dece koja su celog života nosila pečat ničijih. Čak i onda kada su bili već odrasli ljudi, bez obzira na imovinsko stanje, ostajala im je ta mrlja. Nisu pomagali ni dani kao ovi, kada se poziva na najbolje što je bog u čoveku napravio.
Jedino što božja deca nisu jedina koja ovim svetom hodaju. Ovih ledenih dana su nam iz pogleda nestala ona božja deca koja ne spadaju u ljudski rod, ali je valjda i njih nečiji bog napravio, bar sudeći po onom u šta verujući veruju. Kada nije tako hladno kao sada, ona okolo lete i hodaju. Naročito ova što hodaju zavise od toga da li su nečija. Tamo gde žive ljudi i ona uz njih. Rođena na sokacima i ulicama, bez sreće da postanu nečija, ta božja deca se trude da žive i prežive, često zaviseći od one gornje dobrote. I ljudskosti. Zato što biti čovek ne znači samo biti čovek prema drugim ljudima, već i prema onima koji u ljudsku sortu ne spadaju. Prema životinjama. Naročito onim koje su zahvaljuju lošem u ljudima izbačena, odbačena, tretirana kao stvari kojih su se ljudi zasitili.
Ko zna zbog čega je sve ono što nije ljudske rase od strane vere gledano kao beslovesno, bez duše i osećanja. Nikada nisam mogla da razumem kako bi neko tako širok, kao što bog valjda jeste, mogao da nekim bićima koja je sam napravio, uskrati pomenuto. Ili još bolje – kako je moguće da neki ljudi, koji veruju u dobrotu i požrtvovanost, ne vide ono što svako može da vidi, osećajnost i razum sveta životinja. Samo onaj koji žmuri svime čime se ponosi da mu je bog dao, može da ne vidi da i životinje trpe, raduju se, umeju da budu duhovite, da pamte, da čeznu, da vole do poslednjeg daha...
Zato, bez obzira u kog boga verovali ili nijednom svoj glas ne davali, pomislite ovih dana na dobrotu i ljudskost. Setite se onih koje sada ne vidimo, jer su se posakrivali gde god su znali i mogli. Njima će ovih dana ostaci gozba i sa prazničnih trpeza silno značiti. I malo tople vode, ostavljene u plastičnim posudama koje biste inače bacili, jer se hladna suviše brzo ledi. Kutije od poklona, sa makar starom krpom unutra, će im pomoći da se makar malo manje smrzavaju na sleđenoj zemlji i betonu.
Oni nisu krivi što nisu ničiji, što su božja deca. Ali su valjda kao sve božje vredni života. I ljudskog u nama.
http://www.facebook.com/PlusPlusDOO/posts/1413915185287548
Edit:
Ako ne znate šta ćete sa Božićnim žitom, iznesite ga napolje, nahranite njime ptice. Verujem da nema boga koji bi se zbog toga naljutio.