Upravo aktuelna nastojanja opozicije da aktuelizuje kod nas i inače večito aktuelno pitanje racionalizacije državnog aparata vlasti podsetila me je na jedan, bar za moje saradnike i mene, simpatičan „jubilej".
Dakle, za par dana, tačnije 1. februara biće tačno tri godine kako su moji saradnici, iako to nije obaveza Poverenika, da bi građanima, novinarima i javnosti uopšte pomogli u ostvarivanju prava na slobodan pristup informacijama, sačinili i objavili na veb sajtu www.poverenik.rs , dokument pod nazivom Katalog organa javne vlasti. Međutim, pošto ću se ja kroz par dana nalaziti na par dana zasluženog skijanja, (odlučan da laptop ostavim u Beogradu), rešio sam da sada napišem par reči na ovu temu.
Pre svega, Katalog nije imao nikakve analitičke pretenzije. Nema ih razume se ni danas. I upravo zato je "zanimljivo" da je on, (mada u osnovi samo inventar ili adresar koji za one koji žele da se koriste Zakonom o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, određuje krug onih koji su u smislu Zakona "organi vlasti") još uvek dokument koji na jednom mestu pruža najviše informacija o ukupnoj strukturi vlasti. U "armiji", od približno 11 hiljada subjekata među "najinteresantnijim" onim sa državnog nivoa, su: 6 tzv. najviših organa, 24 ministarstva, 20 samostalnih republičkih organa i nezavisnih tela, 25 republičkih agencija, 17 zavoda, 11 direkcija, 9 fondova i još 47 "drugih" organa i organizacija, da i ne spominjemo osamdesetak preduzeća sa javnim ovlašćenjima i većinskim državnim kapitalom, stotinjak državnih univerziteta i fakulteta i mrežu "državnih"obrazovnih, zdravstvenih i sličnih ustanova.
Već površan pogled na stanje u Katalogu prosto provocira racionalizatorske ideje. Imamo npr. Ministarstvo za rudarstvo i energetiku, a uz njega i tri agencije, za energetiku, za energetsku efikasnost, i za rudarstvo. Pored Ministarstva prosvete imamo Zavod za unapređenje obrazovanja i vaspitanja, ali i Zavod za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja. Uz Ministarstvo zaštite životne sredine i prostornog planiranja imamo i Agenciju za zaštitu životne sredine, Zavod za zaštitu prirode, Fond za zaštitu životne sredine i Agenciju za prostorno planiranje. Imamo Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja ali i više tela koja se bave regionalizmom, regionalizacijom, regionalnim razvojem, iako smo zemlja u kojoj regionalizacija nije ni započeta. Nabrajanje manje ili više sličnih primera nema svrhe. Ali svakako bi imalo svrhe da neko objasni svrhu ovakvih „institucija" jer je javnost, čak i ona stručna, teško razume.
A razume se, od pitanja svrhe neodvojivo je pitanje novca. Koliko košta funkcionisanje ovih institucija? Naravno, moglo bi se reći da taj podatak postoji u Zakonu o budžetu Republike. To je javan dokument, i možete ga pronaći u "Službenom glasniku RS" ili još bolje na veb sajtu Narodne skupštine. Ali svi znamo, budžet je ogroman i teško pregledan dokument. Osim toga, statičan je i ne daje podatke o dinamici i, stvarnoj, konkretnoj svrsi trošenja rasploživih sredstava. Takvi, za javnost posebno zanimljivi podaci moraju biti dostupni na mnogo jednostavniji način. Nažalost, oko dobijanja tih podataka ima mnogo problema i često se dobijaju tek nakon moje intervencije.
I to iako je, krajem pretprošle godine donet Zakon o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u republičkoj administraciji koji u čl. 6. utvrđuje da su podaci o broju zaposlenih i angažovanih lica i podaci o iznosu isplaćenom za njihove plate, dodatke i naknade javni, da su svi državni organi dužni da ih objave na svojoj internet prezentaciji na kraju svakog meseca, kao i da se odgovarajući registar sa svim tim podacima vodi u Ministarstvu finansija i objavljuje na njegovoj internet prezentaciji. Nažalost, ne vredi vam ni da pokušavate da te podatke pronađete na internetu.
Nema smisla da umesto jasnih predstava o predmetu racionalizacije "pipamo u mraku". Svi podaci o "ceni" aparata vlasti moraju što pre biti dostupni najširoj javnosti. Jer tek kad tako bude znaćemo da smo učinili bar prvi korak na putu ka racionalizaciji.