Autor: Rodoljub Šabić
Nedavno sam javno reagovao povodom činjenice da je Agencija za privatizaciju, na svom veb sajtu, u Službeno glasniku Republike Srbije i u jednom tiražnom dnevnom listu, objavila spisak više od 33.000 građana koji nisu ostvarili pravo na besplatne deonice. Na spisku su pored punog imena i prezimena i imena roditelja, navedeni i jedinstveni matični brojevi građana (JMBG). Reagovao sam kao Poverenik za informacije (i zaštitu podataka o ličnosti), ocenjujući da su, i bez zle namere, takvim postupkom, očigledno i ozbiljno povređeni privatnost i pravo tih ljudi na zaštitu podataka o ličnosti. Ocenio sam takođe da ovaj događaj, zapravo predstavlja upozorenje da ćemo svi zajedno morati mnogo da radimo na edukaciji radi prihvatanja standarda koji su u svetu dominantni, a na koje ni izdaleka nismo naviknuti.
Mislim da se moralo reagovati. Nezavisno od (ne)postojanja logističkih, materijalnih, kadrovskih i sličnih uslova da Poverenik za informacije od javnog značaja i realno preuzme zaštitu podataka o ličnosti, u situaciji kada se radi o ovako robusnom, masovnom ugrožavanju prava na privatnost, red je, da se tim povodom, bar javno oglasi.
Fundamentalni demokratski standard je da se obrada podataka o ličnosti, i kad je zakonom predviđena, sme vršiti samo u svrhe za koje je predviđena i samo u meri neophodnoj da bi se svrha ostvarila. U konkretnom slučaju svrha je bila obaveštavanje građana kojima pravo nije priznato. Svrha sigurno nije bila da se najširoj javnosti pruži što veći broj podataka o ličnosti tih ljudi. Agencija za privatizaciju je kao „objašnjenje" navela, da je zbog nekih lica koja imaju isto ime, prezime i ime roditelja trebalo objaviti i JMBG. „Objašnjenje" je pravno neprihvatljivo, a čak i sa isključivo faktičkog stanovišta „ima smisla" za mali broj ljudi. U svakom slučaju, objavljivanje JMBG svih 33.000 građana niti je zakonom predviđeno, niti je potrebno, a bitno ugrožava njihovu privatnost i pravo na zaštitu podataka o ličnosti.
Izvesno je da će ovakvih ili sličnih propusta biti još mnogo. To je realnost sa kojom se moramo suočiti. Godinama, zapravo decenijama, pravo na privatnost i zaštitu podataka o ličnosti bili su gotovo isključivo apstraktna tema. U realnom životu društva, usled dominacije različitih kolektivističkih koncepcija (narod, klasa, nacija...) pojedinac je uvek bio nekako sekundaran, pa su i njegova prava imala odgovarajući „tretman".
Staroj, okoštaloj, a dominantnoj svesti trebaće vremena da prihvati, da sa podacima o ličnosti niko ne sme postupati kako sam nađe za shodno. Zato je, mada sa stanovišta standarda razvijenih demokratskih društava, deluje gotovo „varvarski" ipak, donekle „shvatljiv" postupak Agencije. Mada, mnogo teže, „shvatljivo" je i što je našla za shodno da ga „pravda". Ali, ima i nešto što je neshvatljivo. Npr. delovi sadržine Saopštenja od 05. decembra, kojim je Agencija pokušala da svoj postupak predstavi kao zakonit i da „utera u laž" Poverenika -„...ističemo da i pored činjenice da Zakon o zaštiti podataka o ličnosti nije stupio na pravnu snagu, čak i da jeste, postavilo bi se pitanje tumačenja njegovih članova...", su potpuno neshvatljivi. Jer, zar je, pod bilo kojim okolnostima, shvatljivo da, u jednom velikom državnom organu, materijalno, logistički i kadrovski odlično podržanim, ne znaju da je Zakon o zaštiti podataka o ličnosti stupio na snagu 04. novembra, pre više od mesec dana, a da je za tumačenje njegovih odredbi nadležan upravo Poverenik.
Ako ništa drugo, i ovaj postupak Agencije potvrđuje da ćemo morati mnogo da radimo na edukaciji radi prihvatanja standarda demokratskog sveta. Strašno mnogo da radimo.