Ugasila su se velika svetla u sportskoj hali. Prozukli glas je sa zvučnika najavio ulazak aktera današnjeg boks meča, poslednjeg u nizu za to veče. Iz mraka su se, osvetljeni jakim snopom svetla, pojavile kapuljače ispod kojih se skrivao strah, nada i Ego, ovaj poslednji zamišljen kod obojice aktera, da li da se uključim ili isključim?!
„U desnom uglu Mister D, nepobedivi, nokaut borac, do sada nepobeđen od kada je jednom pobedio, a u levom uglu Mister L, nekadašnji pobednik, do sada uvek pobeđivan od kada je jednom izgubio na poene“, metalno se širilo halom.
Opklade su stajale krajnje čudno. Naime, nije bilo toliko neizvesno, makar po bukmejkerima, ko će pobediti, nego u kojoj rundi, nokautom ili ne, i slično. Šuškalo se da će Mister L namerno pasti u prvoj rundi, da je sve to dogovoreno, da je tako lakše jer će manje udaraca morati da primi i da se, kako neki pričaju, a ti znaju sve, jel, sam bokser iz levog ugla kladio protiv sebe.
Opet, publika je bila u totalnom zanosu. Bilo je tu povika hrabrenja onog kome je jelte već dogovoreno da pobedi, mada bi Mister D pobedio svejedno, a čak se pominjalo i da je cela svetska federacija dogovorila da se ne talasa jer je to dobro zbog popularnosti boksa, koji je kao plemenita veština počeo da kasira nešto manje novca nego što je to do skoro bio slučaj.
S druge strane, postojao je deo hale koji je zviždao kako navijačima favorizovanog boksera, tako i samom pominjanju imena Mister D, pa i njegovom pokazivanju mišica koje su prilično ubedljivo izgledale na tom oznojenom svetlu, razmekšanih boja usled vlage. Čekalo se da ipak, ipak, a možda ipak Mister D padne ili makar da izgubi na poene i pored svetske federacije, i pored svih preduslova da se ništa novo ne desi. Naravno, ti koji su podvriskivali i to čekali nisu svoje sinuse, nos i one male moždane krvne sudove, izložili krošeima i aperkatima Mistera D. Neee, u tome i jeste lepota boksa: Ne dobijaš udarce, ne padaš, ne boli, a možda ti se posreći.
E onda su počele da lete i odlomljene stolice u hali. Počeli su da rade krošei i na tribinama. Bez zvuka gonga, otpočeo je meč bez kontrole federacije i bez klađenja i mogućih dobitaka. Bokseri su stajali i začuđeno zajedno sa sudijama gledali vatromet boksa, povezane udarce, eskiviranje, nepropisno saginjanje, udaranje ispod pojasa, ma i noge su neki koristili. Ring se preselio na tribine, a tribine na ring.
Mister D je namignuo svom protivniku, pružio mu desnu ruku u rukavici i predložio: “U sto evra da će moji da pobede“, zaboravivši da mikrofon koji je visio iznad ringa nije isključen.
Epilog nije potrebno mnogo objašnjavati.
Ego je pobedio. Ego jednog i drugog boksera. Niko od dvojice boksera nije pobedio ali nije ni izgubio.
Ego jednih i drugih navijača. Bilo je tu materijala za prepričavanje i lovačke priče do kraja prosečnog ljudskog života.
Ego sudija koji su uspeli da pobegnu pred najezdom publike.
Moj Ego, pa i tvoj Ego dragi čitaoče. Znamo i ti i ja šta se krije iza ove priče, zar ne?!
Ipak, jedino je bokserska federacija od svega toga napravila senzaciju, prodala vest, plemenitu veštinu vratila u žižu javnosti i kasirala dovoljno novca da nahrani svoj Ego.
Eto, šta ti je Ego. Tja.
Samo nek je plemenito.