Autor: Rodoljub Šabić
Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti doneo je rešenje kojim je privremeno zabranio Društvu za marketing i usluge Apex Solution Technology obradu podataka o ličnosti, konkretno serijskog i alias broja personalizovanih SMART kartica u okviru sistema za naplatu karata i upravljanje u javnom prevozu u Beogradu, tzv. Bus Plus sistem.
To rešenje je, zapravo, sasvim (ne)logičan nastavak priče kojom sam se već bavio i na ovom blogu - U autobusu nema mesta za velikog brata i Koristi li veliki brat gradski prevoz.
Dakle, još u postupku prethodne provere izvođači projekta Bus Plus bili su upozoreni na sve obaveze koje proizlaze iz Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, kao i na to da će Poverenik u slučaju da zakon ne bude poštovan zabraniti obradu podataka.
Najvažniji deo upozorenja se, naravno, odnosio na neophodnost isključivanja mogućnosti „uparivanja" podataka iz dva centra, jednog u kome se vode podaci o pretplatniku i drugog u kome se vode podaci o saobraćaju. Obrada podataka o ličnosti i podataka o saobraćaju mora se, dakle, vršiti na način koji garantuje privatnost lica koja pretplatne karte koriste. Mora se isključiti mogućnost praćenja njihovog kretanja, odnosno utvrđivanja vremena i putanje kretanja građana, što bi bilo moguće na osnovu parametara koji bi bili isti u obe baze podataka.
Neposredno pred početak funkcionisanja Bus Plus sistema ovlašćena lica, inspektori Poverenika su u ponovljenom postupku nadzora konstatovala da po Upozorenju nije postupljeno u potpunosti, zbog čega je i doneto rešenje o privremenoj zabrani obrade određenih podataka.
Razloge zabrane ne treba dramatizovati. „Glavne" stvari koje su pominjane u kontekstu mogućeg ugrožavanja privatnosti nisu realne, eliminisane su. Sistem Bus Plus funkcioniše na način koji isključuje mogućnost praćenja bilo koga u realnom vremenu (podaci sa validatora u autobusu ne ekspeduju se u bazu u realnom vremenu već sa „docnjom" od nekoliko sati). Isključena je i mogućnost naknadnog rekonstruisanja putanje kretanja korisnika usluga Bus Plus (validira se samo ulazak a ne i izlazak iz autobusa, dakle može se markirati početna ali ne i završna tačka putanje kretanja). Ipak, ostala je mogućnost da se naknadnim lociranjem vremena i vozila koje je korišćeno zadire u privatnost odnosno vrši obrada podataka o ličnosti. A istovremeno ni jednim pravnim aktom nije utvrđena svrha te obrade, razlozi zbog kojih se može vršiti, procedura i krug lica kojima su ti podaci dostupni, dužina čuvanja tih podataka i sl., što (posebno ne prepoznatljiva svrha obrade), sve dok ti nedostaci postoje, takvu obradu podataka, sa stanovišta Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, čini nedopuštenom.
I načelno, a posebno u konkretnom slučaju najzanimljive je pitanje svrhe. Jer i da postoji adekvatan propis, da nepostojeća procedura jeste propisana, verovatno da bi bila sasvim prihvatljiva pretpostavka da bi krug lica koja bi se mogla baviti obradom podataka koja podrazumeva „uparivanje" podataka o ličnosti i podataka o saobraćaju morao biti veoma uzak. I da bi rok čuvanja podataka o ličnosti u bazi podataka o saobraćaju morao biti što je moguće kraći. Ali, ostaje pitanje svrhe. U čemu je svrha ovakve obrade podataka?
A dok čekamo odgovor na ovo pitanje, vredi se podsetiti na činjenicu da je načelo prethodno određene svrhe, u globalnim okvirima, jedno od fundamentalnih načela zaštite ličnih podataka. To načelo preuzeto je, naravno i u naš Zakon o zaštiti podataka o ličnosti (čl. 8). Dakle, sasvim pojednostavljen, prost ali neizbežan zaključak je nedefinisana svrha - nezakonita obrada.