Autor: Rodoljub Šabić
Da li su građani dužni da prilikom reklamacije ili vraćanja robe daju prodavcima na uvid svoja lična dokumenta i ostavljaju kod njih lične podatke uključujući i JMBG i svoj potpis? Koliko su opravdane oštre reakcije Pokreta potrošača na postavljanje takvih zahteva građanima koje ocenjuje kao neetične i neprihvatljive?
Te reakcije su više nego umesne, sasvim na mestu. Reč je o „obavezama" koje nisu samo kontraverzne sa stanovišta etičnosti i svrsishodnosti, nego su i očigledno nezakonite.
Naime, čime god da je motivisano prikupljanje imena, prezimena, JMBG, potpisa, to bez sumnje predstavlja obradu podataka o ličnosti. A kad je reč o obradi podataka o ličnosti svakako je nazobilazna odredba člana 42. Ustava Srbije u kojoj pored ostalog stoji: „prikupljanje, držanje, obrada i korišćenje podataka o ličnosti uređuje se zakonom".
Nijednim zakonom kojim se uređuje oblast trgovine i usluga nije predviđena obaveza građana da se prilikom reklamacije proizvoda i usluga ili vraćanja ranije kupljene robe legitimišu, odnosno da prodavcima daju bilo kakve lične podatke a pogotovo ne veoma kompleksan podatak kakav je JMBG.
Takva „obaveza" nije predviđena, , ni famoznom Uredbom o načinu evidentiranja prometa preko registar kasa sa fiskalnom memorijom i o dinamici uvođenja tih kasa. Naravno, to navodim samo informativno, jer čak i da jeste bila predviđena Uredbom to ne bi bilo u skladu sa pomenutom odredbom člana 42. Ustava i zakonom. Otkud onda „obaveza"? Pa, ona je „uvedena u sistem" na mala, najmanja moguća vrata. „Obaveza" je „uvedena" jednim najobičnijim obrascem koji nosi oznaku NI - Nalog za ispravku, a koga je donoseći, na osnovu navedene uredbe, Pravilnik o načinu vršenja ispravke preko evidentiranog prometa preko fiskalne kase po izdavanju fiskalnog isečka propisao tadašnji ministar finansija i ekonomije B.Đelić i proglasio za sastavni deo Pravilnika. Prosto u obrazac je uneo rubrike - kupac: ime i prezime, JMBG, potpis.
Situacija u kojoj se, iako bi trebalo da je pri zameni i reklamacije robe dovoljno da građanin ima fiskalni račun, i robu naravno, a od njega ipak zahteva da se legitimiše, da ostavi svoje lične podatke i da se potpisuje je problematična već i sa stanovišta elementarne svrsishodnosti. Kakva je potreba i kakva mogućnost da neko tačnost tih podataka kontroliše? Čovek se prosto zapita kako je moguće da je ministar zaboravio na famoznu „fotokopiju lične karte". Naravno, i sa stanovišta etičnosti i sa stanovišta rizika od moguće zloupotrebe, s razlogom, ne samo potošači nego i prodavci prepoznaju ovu situaciju kao nepoželnju i neprijatnu. („Eksces" koji je juče izazvao Polkret potrošača naveo me je da malo prošetam po Google-u pa sam pored ostalog našao i da je Privredna komora Srbije podnosila Ministarstvu finansija i Poreskoj upravi formalnu inicijativu naglašavajući uz ostalo, da je „neprijatna" obaveza prodavca da legitimiše kupca.). Nažalost, reakcije i potrošača i prodavaca, za sada su ostale bez efekta.
Ali, sa stanovišta odnosa vlasti prema pravima građana najinteresantnija je „nepodnošljiva lakoća" u postupanju odnosno doslovno strmoglavo srozavanje osnova za obradu podataka o ličnosti. Za čas, sa zakonskog nivoa na nivo prostog obrasca što je, razume principijelno neprihvatljivo. A na konkretnijem nivou najzanimljivije je da, kreirajući obrazac koji je „osnov" za obavezu i pomenuti Pravilnik, ministar nijednu reč nije posvetio zaštiti prikupljenih podataka, kao da ga pitanje mogućih zloupotreba uopšte nije zanimalo. A objektivno, rizik postoji i neodgovorno je potcenjivati ga.
I iz principijelnih i iz vrlo konkretnih razloga, važno je da Ministarstvo finansija bez odlaganja, uskladi sadržinu pomenutog obrasca sa ustavnim i zakonskim rešenjima o zaštiti podataka o ličnosti.