Autor: Rodoljub Šabić
Jednu našu sugrađanku, nedavno je, u jednom velikom šoping centru zadržalo privatno obezbeđenje tog centra. Zadržalo i držalo do dolaska policije. Razlog za zadržavanje - „posumnjali su da je ona želela da uđe u prostoriju na čijim vratima je stajala oznaka da je rezervisana samo za službena lica". Dolazak policije, budući da „sumnja" nije potvrđena i nečim realnijim, za jedinu posledicu je imao njeno puštanje na slobodu iz faktičkog pritvora. Nakon toga ona se obratila Povereniku za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti. Iako misli da, tako sama kaže, „nije doživela nikakve neprijatnosti", interesovala se za svoja prava.
„Slučaj", već na prvi pogled provocira neka pitanja. Šta bi npr. bilo da policija nije bila „brza" pa da joj je za „dolazak na lice mesta" umesto 3 trebalo 8, 12 ili više sati? Ili npr. šta je i zašto, duže od jednog sata izvan prostorija u kojima je ona zadržana radilo lice koje je od ove naše sugrađanke zahtevalo i dobilo njenu ličnu kartu?
Zato je zaista zanimljiva njena izjava da „nije doživela nikakve neprijatnosti". Ona u svakom slučaju potvrđuje da je „neprijatnost" izuzetno relativan pojam. S tim u vezi vredi pomenuti još po nešto. Npr. ono famozno - „Da vidim šta imate u tašni! Otvorite tašnu!" Pretpostavljam da je malo onih koji nisu bili svedoci ovakvog rezolutnog zahteva upućenog od strane nekog prodavca, kasirke, poslovođe ili čuvara nekom ko je ko zna zbog čega „sumnjiv", kao i da ima mnogo onih kod kojih ovakva „komunikacija" izaziva osećaj nelagodnosti.
A sve su češće vesti da privatna obezbeđenja najčešće velikih šoping centara zahtevaju od kupaca da otvore svoje torbe i pokažu njihov sadržaj. U jednom broju slučajeva od kupaca je traženo da se legitimišu, da pokažu ličnu kartu. Pri tome reč je o kupcima, odnosno ljudima koji nisu neposredno zatečeni u krađi, niti u krađi registrovani video nadzorom niti su prilikom njihovog napuštanja objekta reagovali zvučni alarmi. Reč je dakle o zadržavanju, pretresanju i legitimisanju koje se vrši samo na osnovu „sumnje" pripadnika privatnog obezbeđenja da se u torbama tih ljudi nalazi roba koja nije plaćena.
A na čemu se ta sumnja zasniva? Da li je dopustivo da u tom kontekstu budu relevantne čak i činjenice tipa da je neko „vrlo mlad", da je pripadnik određene etničke skupine, da „ima veliku torbu" ili da prosto, „izgleda sumnjivo"?
Inače, samovoljno i nezakonito lišenje slobode zabranjeno je članom 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Zabranjuje ga i Ustav Srbije naglašavajući da je lišenje slobode dopušteno samo iz razloga koji su predviđeni zakonom. Isto važi i za pretresanje i obradu podataka o ličnosti.
Ipak, Srbija je, i pored više apela stručne javnosti i Poverenika za (informacije od javnog značaja i) zaštitu podataka o ličnosti jedna od izuzetno retkih zemalja koja nema Zakon o privatnom obezbeđenju. Zbog toga je jedini mogući odgovor na pitanje na kom pravnom osnovu se zasniva zadržavanje, pretresanje i obrada podataka o ličnosti od strane privatnih obezbeđenja - ni na jednom! A oni ipak i zaviruju u torbe i legitimišu i zadržavaju. Reklo bi se sa tendencijom da i sebe i nas „naviknu" da je to nešto „normalno" i da im tamo nekakav zakonski osnov zapravo i nije potreban.
A s tim se država koja je, makar i samo kao lepu želju u svoj Ustav upisala jemstva koja kažu da ljudska prava „služe očuvanju ljudskog dostojanstva svakog pojedinca ... u društvu zasnovanom na načelu vladavine prava" - baš nikako ne bi smela miriti.