»Veštice su ti skroz druga stvar«, odsečno će Baka Vedervaks.
»To je magija od zemlje, ne od neba i muškarci je nikada ne bi savladali.«
(Terry Pratchett)
Drage moje, ovo je za sve vas, koje ste ičemu vešte, nazvane – vešticama.
Meni su prvo govorili da sam baksuz. Zato što sam gledala nakrivljene glave i malo pritvorenih očiju. I nisam se pustila namamiti ili prevariti šakom bombona.
Onda sam napredovala. Čim sam se opismenila, bilo je dovoljno da sednem pod drvo i čitam, da prvi mimoidući, sa osmehom, kaže: »Veštica mala.« To je sledovalo i kada sam sakupljala životinje svih sorti. I kada sam razgovarala sa njima. Ako pozdraviš čoveka i pitaš ga kako je, zašto ne bi i mačku ili kravu pripitao za zdravlje? Dan danas ja popričam i javim se svakoj simpatičnoj životinjki (prošli put sam se sita ispričala sa stričevim telićima). Javim se i nesimpatičnim životinjama. Za svaki slučaj. I uvek radi. Pažljivo slušaju i odgovaraju. Jes' da ih ne razumem, ali važno je da pričamo. Znam i da je osa bezobrazna i nasrtljiva, ali kukavica. Ako je udariš, beži. Pčela je plemenita, pametna vrednica. Greh je udariti, a udarac ne oprašta. Vraća se na osvetu, do sopstvene smrti. Guštera možeš da držiš na dlanu. Toplo mu je, ne beži. I voli da pije mleko sa prsta. Veštica? Dobro.
Zato što volim crne mačke. Jer imaju oči otrovno zelene ili jantarski zlatne. Nema tako crne noći, kao što su crne mačke. Zbog toga, uprkos sumnjičavosti Žmua, mi uvek imamo crnu mačku u kući. Zlu ne trebalo.
Svaki raspust sam preživljavala u selu. Gde ordiniraju životinje i biljke. Kako sam sa životinjama imala uspostavljenu miroljubivu koegzistenciju, sledilo je upoznavanje flore. Koja se u selu zove manje fino. Od Smrdljevka, Konjskog bosiljka, preko Gospine papučice, do Zmijske trave i Viline kosice. Ako zanemarimo Ranke, Madžarke, Karamanke i ostale jestive, zgodne za penjanje biljke. I koprive, naravno, koje te nađu kada ih ne tražiš. Dobre za jelo, za jaku krv, do cvetanja. Kada ih nalije otrov. Moja prababa Darinka je svaku travku i list prevrtala debelim, kvrgavim, artritičnim prstima i sećala se najnemogućijih imena, od Nesanka do Žabljeg dlana i pričala za šta su dobre ili što ni malo ne valjaju. Naši floristički časovi su, od drugih, komentarisani kao »Veštičija posla.« Zato me i ne čudi što danas kada kažem, mojim potomcima, ime neke biljčice, koja neprimećeno, bez raskošnih cvetova, raste uz put, Žmu procedi:«Veštica.« I doda, odmah :«Dobra.« Za svaki slučaj. Nezgodno je kreketati u nekoj baruštini, gde ti vlaga razjeda laptop.
Veštica sam i zato što za neke od brojnih detinjih boljki, znam da pronađem travku. Zato što sama sušim, u Istri, na kamenom stolu, lipov cvet i dovlačim lovor, nanu i žalfiju. Majčinu dušicu i kamilicu za miran san. Brezovim listićima znam da ofarbam jaja u zeleno, hrastovom korom, suvom, da ublažim upalu, brezovom korom, pegavom, belom, da malo dezinfikujem ranicu. Da na osin ujed stavim vruć kamen.Veštica? Znam. I zato što pažljivo slušam i gledam oko sebe. Zbog čega često naslutim šta kome treba ili šta zaista želi. Veštica.
Moja prababa Kaja mi je gasila ugljevlje i olovo. Terala mi strah i nesanicu. Zabranjivala da gledam u vatru u peći. Terala od mene uroke i zavisti, stavljala mi, u džepove, suv bosiljak, a na ruku crven konac, da me čuva od zlih pogleda. I znala je da, trljajući danima, uskim, brzim dlanovima, vosak i dodajući mu isceđene mirisne travke, napravi pomadicu, koju bi danas mogla za zlato da meri. Ne znam da li je bila vešta, ali kako je znala i umela, lečila je i mene i krave, kućiće, prasiće. Išla, kada su je zvali u komšiluk i gladila, toplim dlanovima, uboje i bolne ranice, pomagala i utešno bobonjala duge brojalice.
»Trčak, natrčak, do dva zla potrčak,
Preko vode, preko dana, preko noći,
Crne.
I dva brda, tri potoka, trčak, natrčak,
Odnesi ga potrčak, iza šume, iza vode,
Iza srca i pogleda, trčak, natrčak...«
A kod petog natrčka, tebi se već dremka i sve ti se kotrlja, polako pred očima i manje boli ranica. Ne znam da li je bila veštica, ali je imala najmekše krilo i tople dlanove. Uvek je mirisala na napolje. Na vazduh i trave.
Odavno sam shvatila da biti veštica, nije loše, ni uvredljivo. Biti žena i biti vešta. A to što su žene od svetih bića, kćeri Majke Zemlje, proterane, saterane u ćošak, to je druga stvar. Kao što su proterane i boginje zemlje, od keltske Cerridwen do okruglastih, sedećih, pradavnih, glinenih majki.
Ovo je i žur i pomen za sve veštice i one koje se tako osećaju. Za Margarite, Bake Vedervaks, mene i vas. Priča o večitom krugu, koga nema bez žena. Za nepravedno optuživane, osuđivane, ubijane. Svrstane među greh i sramotu. Za sve, koje su od ljubavi ili nesreće postale vešte ili veštice.
»Margarita je spustila slušalicu i u taj mah se u susednoj sobi zagegalo nešto drveno i navalilo na vrata. Margarita ih je otvorila, a dugačak drveni portviš, četkom nagore, uleteo je pocupkujući u spavaću sobu. Drškom je četka cupkala po podu, ritala se i otimala ka prozoru. Margarita je ciknula od oduševljenja i uzjahala četku...A valcer nad baštom je grunuo još jače.«
(Majstor Bulgakov)