- Prošlost koju nismo uspeli da prevladamo - vratila nam se
kao sadašnjost u kojoj iznova živimo vlastitu prošlost.
- Šta li nas onda čeka u budućnosti ?
- Kako "šta?" - pa isto prošlost !!!
* * *
I pre no što sam počeo da radim u biblioteci, prema knjigama sam imao poseban odnos. Tezu kako postoje knjige koje određuju naše živote, ova prelepa žena čula je upravo od mene. Bio sam ubeđen da o tome neću govoriti, ali ne mogu da prećutim kako su stvari među nama postale vanredno ozbiljne onog časa kad je počela da pozajmljuje moje vlastite knjige. Pri tome, posebno interesovanje pokazivala je za one koje još uvek nisam ni napisao.
Mi ga najčešće nismo svesni - ali uvek postoji trenutak kada žena pred nama počne da se svlači. Kad počinjemo bivati sve bliži jedno drugom. To je zato što se prava žena uvek skida u slojevima: najpre odbacuje predrasude, pa stid, onda lošu prošlost, zatim jednoličnu sadašnjost - gaćice dolaze tek na kraju. Ne mogu opisati spokojstvo koje sam osećao pri pogledu na njena mala, špicasta kolena dok se približavaju stolu za kojim sedim. Pa ustreptalost ovlašnih dodira njenih dugačkih, negovanih prstiju u trenucima dok preuzima knjigu. Sekunde koje smo znali da produžimo toliko da nam je delovalo kako traju satima.
Ne mogu da verujem da je uspelo!
radujem se ko ovo majmunče...
U Novom Sadu u samo tri poslednja dana dogodilo se sledeće:
- policajac „privatno" zaposlen kao obezbeđenje u jednom lokalu ubio je drugog policajca, takođe „privatno" zaposlenog na poslovima obezbeđenja u istom tom lokalu
- u kontejneru pronađena je mrtvorođena beba uvijena u najlon kesu
- šesnaestogodišnji dečak verbalno je napadnut a potom i pretučen u gradskom prevozu samo zato što je mađarske nacionalnosti
- u najužem gradskom jezgru srušila se zgrada koja se nalazi pod zaštitom države i umalo pobila prolaznike
Ovdašnji „mediji" ove događaje po običaju iskoristili su da brže-bolje pod odrednicama „skandalozno, strašno, užasno, i tsl." pokušaju da povećaju vlastitie tiraže. Opozicija je, očekivano, optužila vlast kao krivu/odgovornu za sve navedeno. Vlast, s druge strane, konstatovala da je neposredan uzrok navednog upravo u dojučerašnjoj neodgovornoj vladavini današnje opozicije... i tome slično... i tako dalje... i tako u beskraj...
Ovi monopolisti se ponašaju kao da se sva istorija usmerila na to da se oni pojave na svetu.
Milovan Đilas [1]
Što nam ljudi više okreću leđa, više rade na našem usavršavanju: napuštajući nas, oni nas spasavaju. E. Sioran
Priča o Emilu Siranu (1911 - 1995) - čiji bi formalni povod bio jubilej stogodišnjice njegovog rođenja koja se u čitavoj Evropi, posebno Francuskoj i Rumuniji, obeležava ove godine - istovremeno je i jedna od uzbudljivijih i dramatičnijih priča o našem vremenu. To je priča o rubnim područjima između književnosti, filozofije i nečeg što se, najšire shvaćeno, naziva humanističkim naukama. Na tematskoj ravni, pak, Sioranova priča prevashodno se bavi izučavanjem fenomena i problema zla u svetu - baš kao i rezistentnosti društva/pojedinca na isto.
Zlo kao pokretačka snaga istorije
U svom delu Emil Sioran ubedljivo prezire svaku nadu, veru ili optimizam, smatrajući ih vrhunskim izrazima čovekovih duhovnih i intelektualnih slabosti: Nadati se, znači demantovati budućnost ili Živeti, znači izgubiti tlo ispod nogu.
Retrospektivna izložba
Vujica Rešin Tucić: TRADICIJA AVANGARDE
Autor i kustos: Nebojša Milenković
Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad
23.mart (otvaranje: 19 h) - 20.april 2011.
Kao umetnik i pesnik, Vujica Rešin Tucić (1941 - 2009) stalno se kretao po tankoj granici u međuprostoru između eksperimentalne književnosti, nove poezije i nove umetničke prakse – istovremeno pripadajući i ne pripadajući svim trima podjednako.
О роману Иследник Драгана Великића (Лагуна, Београд, 2015)
Гласови мртвих нису мртви гласови.
Иван В.Лалић
Није ли свако писање подношење извештаја? Пре свега себи? Да ли се писац увек разоткрива? Зашто неке писце волимо више него друге? У којој мери учитавамо властите предисторије, и није ли најпоузданије мерило утицаја неког писца управо степен самосаживљавања? Ово су само нека од питања са којима се пажљивији читалац суочава већ с првим страницама новог, до сада најличнијег, романа Драгана Великића.
U poslednje vreme je nekako odsutna. Kao da u mislima beži na neko skrovito mesto. Plašim se da misli da ja, sve i da mi nacrta put olovkom, ne bih umeo da pronađem to mesto.
Srđan V. Tešin (1971) imao je tu sreću (ili nesreću) da se rodi i živi u Kikindi. Već sama činjenica da se opredelio da živi za i od literature a da, pri tom, nema svoju beogradsku adresu unekoliko određujuće uticala je na njegovo intelektualno i literarno profilisanje. U srpskoj kulturi, koja i inače u priličnoj meri pati od provincijalnog sindroma, život i pisanje u vojvođanskoj provinciji Tešin je uspeo da pretvori u vlastitu privilegiju. Najnovijom knjigom pripovedaka Ispod crte u izdanju beogradskih Stubova kulture, život u (srpskoj) provinciji Srđan Tešin opisuje iz vizure mikrozajednice jednog solitera lociranog u jednom (banatskom) predgrađu nazvanom Mars.