Da li su mogući gradovi bez građana? ...Zašto ovde više ne postoji (politička) elita...Šta je sve u Srbiji ubijeno ubistvom Đinđića... Kako se Srbija prepustila Vučiću...O mrcvarenju Vojvodine... O despotskim principima funkcionisanja političkih stranaka, medijima, belim listićima i nestanku ideje građanske Srbije... O tome kako društvo bez alternative na kraju postaje društvo bez perspektive...
ako nemam slobodu da kažem šta mislim i koga volim... ako ne mogu da
uđem u pozorište jer koristim kolica ili u prodavnicu jer moja koža nije
dovoljno bela, da držim svog dečka za ruku i sa devojkom se poljubim jer je
volim... ako me tuku jer nisam kao svi, ako pripadam onima koji su Drugi i
Različiti... ako imam pravo da glasam a za sve ostalo ćutim, ako na mene
pokazuju prstom jer izgledam siromašno ili poštujem neki drugi praznik... ako
noću sanjam strah, a danju ga živim... ako se ne družim – ne zato što neću već
zato što me se drugi stide... ako nemam podršku jer se moj problem drugih ne
tiče... ako ne smem da kažem da mi je loše i da mi telo lomi virus... ako se
plašim od reči i pogleda, ako strepim od silovanja i batina...
AKO NE MOGU DA PLEŠEM
Pitanja na odgovore ili: o (ne)mogućnostima (umetničkih) utopija danas
Sličan ili gotovo identičan je i stepen političke nezrelosti balkanskih društava i njihovih samoprozvanih demokratskih (građanskih) političkih "elita". Ta nezrelost sameriva je upravo u permanentnom pokušaju transfera (ne)odgovornosti - odnosno stalnim d(j)etinjastim durenjima političara kojima je narod s pravom nezadovoljan.
Bilo da je u pitanju "slučaj" Josipovića, Tadića, ili nekog trećeg.
Baš kao sa Borisom Tadićem i u slučaju Ive Josipovića broj precrtanih/poništenih listića bio je mnogo veći od razlike koju su na izborima ostvarili Nikolić odnosno Kitarevićeva. Tako da su i na izborima u Hrvatskoj prevagu zapravo odn(ij)eli upravo prevareni, razočarani ili nemotivisani birači koji su, budući da se njima i njihovim životima niko ne bavi, i u Hrvatskoj radije izabrali da ostanu kod kuće.
U demokratskim društvima - ili onima koja bi ht(j)ela takvim (p)ostati - građani su uv(ij)ek u pravu. A onda kada su razočarani i nezadovoljni - tada posebno! Nezadovoljstvo građana moralo bi biti crveni signal za ozbiljno preispitivanje i temeljnu rekonstrukciju političke scene. Kako ljudi koji tu politiku vode, tako i ciljeva, političkih programa, i tsl. Međutim, umesto da napokon čujemo ono toliko poželjno i u pristojnim i demokratskim društvima rekao bih jedino logično i normalno: "Gospodo, žao nam je što smo izigrali (izgubili) vaše pov(j)erenje - pokušaćemo do narednih izbora da se popravimo, da vas saslušamo, razumemo, pronađemo nove ljude, osmislimo nove politike", radije se nastoji odgovornost svaliti na (nezadovoljne ili nezainteresovane/nezainteresirane) birače u stilu: gospodo dobili ste ono što ste tražili, plakaćete vi za nama, dabogda propatili još i više no što ste pod nama... Ukratko: Krivi ste što ste nezadovoljni nama, bogom danima!
Može li jedan Čovek sam da spasi svet? I šta bi bilo sa našim svetom kad takvi ljudi ne bi postojali?
Miroslav Mandić jedan je od najvećih umetnika našeg vremena zato što zna za onu definiciju Mukaržovskog o tome da umetnost nije zatvorena sfera i da ne postoji jasna granica koja bi umetnost odvajala od onoga što je izvan nje.
Mandić sakuplja tugu i nalazi je svuda. Ponajviše u sebi. On voli reči i prema njima ima posvećenički odnos. Obraduje se kada ozvuči i iz ćutanja izvuče neku lepu reč.
Iako mu uopšte nije bilo usput, Danil Ivanovič je svakoga jutra uredno dolazio kod nje po svoju kiflu.
Danil Ivanovič bio je jako ponosan zbog toga što je izabrao da svoju kiflu kupuje baš u ovoj, a ne u nekoj drugoj pekari.
II
Mladoj pekarki sa velikim sisama u radnji u kojoj je svakoga jutra kupovao kiflu, Danil Ivanovič se već od prvog trenutka učinio strašno sumnjivim.
Sa nama je već ravno dve godine. Skroman, pametan i nezahtevan: Korni nas je sasvim pripitomio i osvojio. Juče, međutim, prilikom njegovog redovnog plivanja Kornijevo beživotno telo pronašli smo utopljeno, na samom dnu njegove posude za plivanje. Iako obično pliva i do pola sata - ovaj put tokom nekih petnaestak minuta dogodilo se nešto nama i dalje neshvatljivo. Odmah pošto smo ga pronašli, bez ikakvih znakova života, oklembešene glave, beživotnih udova - pristupili smo reanimaciji: veštačkom disanju, lupkanju oklopa, okretanju s glavom nadole kako bi nekako ispustili vodu iz njegovog naduvenog tela. Nekih desetak minuta prvi put je otvorio usta, a zatim ponovo klonuo.
Kad je o političkoj pozadini atentata reč Srbija je i ove godine, baš kako je pred izricanje završne reči primetio advokat Srđa Popović, dobila tačno onoliko istine koliko je bila spremna i sposobna da prihvati. Mera te "istine" istovremeno je i mera trenutnog stanja morala, etike i odgovornosti u zemlji u kojoj smo imali nesreću da se rodimo i u njoj živimo. Kako mi, tako, nažalost, i Zoran Đinđić.
Ма докле ће, бре, више да нас замлаћују када сви врло добро знамо да је чика Добрица, с дубоким презрењем дакако, уствари одбио да прими Нобела - па су онда ови, како се не би сасвим обрукали, брже-боље, наврат-нанос нашли овог несретног Транстремера!