Kultura| Literatura| Umetnost

Ljudi ispod crte

Nebojša Milenković RSS / 02.01.2011. u 20:30

U poslednje vreme je nekako odsutna. Kao da u mislima beži na neko skrovito mesto. Plašim se da misli da ja, sve i da mi nacrta put olovkom, ne bih umeo da pronađem to mesto.

 Srđan V. Tešin (1971) imao je tu sreću (ili nesreću) da se rodi i živi u Kikindi. Već sama činjenica da se opredelio da živi za i od literature a da, pri tom, nema svoju beogradsku adresu unekoliko određujuće uticala je na njegovo intelektualno i literarno profilisanje. U srpskoj kulturi, koja i inače u priličnoj meri pati od provincijalnog sindroma, život i pisanje u vojvođanskoj provinciji Tešin je uspeo da pretvori u vlastitu privilegiju. Najnovijom knjigom pripovedaka Ispod crte u izdanju beogradskih Stubova kulture, život u (srpskoj) provinciji Srđan Tešin opisuje iz vizure mikrozajednice jednog solitera lociranog u jednom (banatskom) predgrađu nazvanom Mars.

 Svakodnevica Tešinovih književnih junaka, odnosno njihova traganja za onim nedostajućim delovima vlastitih bića, kako knjiga odmiče, razotkrivaju nam se kao življenja vlastitih nemogućnosti. Milka, novinarka nedeljnika Banatski žurnal, nekadašnja balkanska džudo prvakinja, i Miki, bivši roker a danas profesor muzičkog i veronauke u jednoj Marsovskoj srednjoj školi ― kao glavni junaci Srđanove knjige ― ljudi su kroz čije se životne sudbine prelama paradoksalna, besperspektivna svakodnevica samog naselja ali, podjednako, i moralna transvestija vremena u kom žive. Intelektualni i emotivni background ovo dvoje ljudi, obeležen (popularnom) kulturom, Tešinu je poslužio kao osnova za duhovite, često groteskne povesti, kroz koje se prelamaju različiti, mnogostruki (višestruki) identiteti ostalih članova marsovske mikrozajednice. Krećući se kroz knjigu u širokom identitetskom rasponu od uzornog supruga i profesora, preko duhovnog inspiratora jednog ubistva sve do uloga homoseksualca i fetišiste ružnih žena ― Miki postaje prototip (anti)junaka vremena kojim dominira istorijska relativnost ali i svakodnevne relativizacije kategorija kao što su dobro i zlo, stvarnost i fikcija, san i java, život i literatura (naravno, uz sve moguće/zamislive kombinacije istih). Milkin život, pak, odvija se u senci lične emocionalne neispunjenosti, baš kao i problema u koje upada zbog svog novinarskog rada, takođe jeste primer života žene koja je svakako mogla, želela i zaslužila neuporedivo više.

 Prozu Srđana V. Tešina karekterišu literarne situacije u kojima čak i najsitniji, naizgled bezazleni i beznačajni detalji, bivaju iskorišćeni kao polazišta za razvijanje priča koje često jesu upečatljive retrospekcije čitavih života. Mnoštvo citata, aluzija i asocijacija na poznate filmove, pesme ili knjige koji su obeležili intelektualno i životno formiranje ljudi ispod crte, Tešinove (anti)junake identifikuje kao onu neprilagođenu manjinu kojoj je kultura presudno uticala na život. S gorkim ukusom banalnosti kojeg pronalaze svuda oko sebe, sindrom prvoga ispod crte, kako glasi naslov jedne od pripovedaka iz knjige, za Tešinove Marsovce postao je znakom za raspoznavanje u vremenu u kom ne nalaze čvrsta moralna niti egzistencijalna uporišta. Sve oko njih relativizovano je do te mere da čak i same kategorije dobra i zla, istine i laži dobijaju sasvim nova, promenljiva i nestabilna značenja.

 Čitaoci skloni da u onom što čitaju traže i prepoznaju sebe, u Tešinovoj knjizi lako će prepoznati generaciju rođenu u periodu između kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih ― generaciju koja svoje živote odrađuje u senci vlastitih izneverenih ideala. Nikad politički korektan, društveno angažovan, književno (i politički) radikalan, Tešinov književni glas među onim je glasovima koji, ubedljivo i dosledno, progovaraju o neophodnosti smene (književne) generacije u Srbiji ― odnosno silaska sa scene likova koji su decenijama unazad vlastite privilegije i društvene statuse gradili na povlađivanju nacionalnim (nacionalističkim) mitomanijama, ili pak nešto novijim, samo naizgled sofisticiranijim, nepotističko-tajkunskim marifetlucima…

Atačmenti



Komentari (19)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Filip Mladenović Filip Mladenović 21:02 02.01.2011

OTVORENO PISMO Sretena Ugričića

Upravnik Narodne biblioteke Srbije, književnik Sreten Ugričić, uputio je OTVORENO PISMO glavnom uredniku NIN-a, kojim povlači svoj roman "NEZNANOM JUNAKU" iz konkurencije za izbor romana 2010. godine. Ovo OTVORENO PISMO je neka vrsta skraćenog ČASA ANATOMIJE srpske političke, društvene i kulturne zbilje, sa JASNIM i NEDVOSMISLENIM pozivom svim umnim, obrazovanim, slobodoumnim i hrabrim da više NE PRISTAJU na svakodnevnu imitaciju života i lažiranje smisla:

Sreten Ugričić: Ne pristajem – otvoreno pismo upućeno glavnom uredniku NIN-a, objavljeno u NIN-u 30. decembra 2010.

Otvoreno pismo Nebojši Spaiću, glavnom i odgovornom uredniku NIN-a i Dejanu Papiću, direktoru izdavačke kuće Laguna.

Poštovani gospodine Spaiću,
poštovani gospodine Papiću,

obraćam vam se povodom uvrštavanja mog romana Neznanom junaku u konkurenciju za ovogodišnju NIN-ovu nagradu. Bio sam neprijatno iznenađen kad sam pročitao u broju NIN-a od 23. decembra 2010. da se i ovaj naslov nalazi na listi kandidata koje žiri razmatra, jer sam na vreme obavestio svog izdavača da ne želim da pošalje moju knjigu NIN-u. Izgleda da je gospodin Papić to zanemario ili zaboravio. Stoga moram javno da reagujem: odbijam da učestvujem, insistiram i dalje na tom svom stavu i tražim da NIN moju knjigu izuzme iz konkurencije i procedure za nagradu.
NIN-ova nagrada presudno utiče na kanonizaciju savremenog domaćeg romanesknog stvaralaštva, a pošto je roman dominantni i privilegovani žanr, i na artikulaciju ukupne predstave književnosti i njenog statusa na kulturnoj i javnoj sceni. Kao takva, NIN-ova nagrada je funkcionalno usađena u sociosimbolički poredak kojim se bavim u Neznanom junaku (kao i u prethodnoj knjizi eseja Uvod u astronomiju), poredak koji je mutirao do grotesknih formi i razmera - kako vulgarnih i bolno očiglednih, tako i samozatajnih i naizgled bezazlenih - te mora biti demaskiran, detabuiziran i desakralizovan, temeljno iskritikovan i objašnjen čak i deci u osnovnoj školi, inače će nas satrti, a već nam je naneo nenadoknadivu štetu.
Taj poredak je ideološki armiran nacionalizmom, tradicionalistički, patrijarhalan, populistički, autističan i antiprosvetiteljski, podstiče konformizam i samosažaljenje umesto istinoljubivosti, samosvesti, odgovornosti, racionalne kritičnosti i otvorenosti, nije u stanju da produkuje smisao već ga nemilice troši, ulizuje se predrasudama, niskom ukusu, malograđanštini, mediokritetstvu, zatucanosti, ksenofobiji. U tom i takvom poretku bio je moguć i stvaran Slobodan Milošević i njegov režim. To je poredak našeg poraza i bezizlaza.
U tom sociosimboličkom poretku status znanja i istraživanja, odgovornosti i savesti, uobrazilje i kreativnosti je srozavan do poniženja. Vladajuće merilo glasi: što srpskije - to bolje, a trebalo bi da bude upravo obrnuto: što bolje – to srpskije. Što je retorika takozvanih patriota dramatičnija i glasnija, to je supstanca praznija i trivijalnija. O nacionalizmu kao formi intelektualne i moralne korupcije mislim isto što i Danilo Kiš, Mario Vargas Ljosa, Jovan Sterija Popović, Tomas Bernhard, Radomir Konstantinović, Milan Kangrga, Ivan Čolović i toliki drugi slobodoumni i slobodoljubivi autori, živi ili još življi, iz Srbije ili još srpskiji.
Taj poredak besramno i neprestano laže svoje podanike da im obezbeđuje integraciju i komunikaciju sa svetom i sa samima sobom, a u stvari se tek i po svaku cenu samoizoluje i samoreprodukuje, beskrajno jalovo oponašajući stvaranje društvenog i duhovnog kapitala, beskrajno jalovo oponašajući vlastitu kompetenciju i produktivnost. U tom poretku sve je pseudo i sve je imitacija, vrednosti se marginalizuju, ili ignorišu ili čak osuđuju. Taj poredak je opasna, samoreprodukujuća avet, bez etičkih, estetičkih i saznajnih uporišta, jer stara su izgubljena, izigrana, prodata, potrošena, istrulela, odbačena i zaboravljena, a za drugačija se nema volje, znanja, integriteta, snage, potrebe.
Taj poredak ne živi nego oponaša život, zato mu treba i takva književnost, takva umetnost, takva kultura, nac-realistička i nac-estetička. U tom poretku saznajno-etičko-estetski horizont očekivanja je vrlo uzak i petrifikovan, a svako prekorečenje te ograničenosti biva kažnjeno bez milosti. Ovde nije nikakav problem ako neko pravi probleme, vrši zločine - na primer masovne, ili pojedinačne, ratne ili civilne - ne, nego je problem ako se neko usudi da ukaže da imamo problem i u čemu je taj problem i kako je do njega došlo.
Književnost ne sme da služi takvom poretku - naprotiv. Ni glavna književna nagrada ne sme da služi takvom poretku. Relevantna književnost i umetnost oduvek iznose na videlo pretpostavke i posledice takvih poredaka. Umetnost predočava šta takav poredak znači i šta čini čoveku, neposredno i čulno obistinjeno ukazuje da mogućnost drugačijeg, slobodnijeg i ljudskijeg života, zavisi samo od nas. Život je inostranstvo, umetnost je otadžbina.
Taj poredak imao je, nekad, svoje prepoznatljive ideološke i javne atribute u samoupravnom socijalizmu i jednopartijskoj diktaturi, a od Miloševićevog režima do danas ima ih dekorativno presvučene u samoupravnom nacionalizmu i višepartijskoj diktaturi. U tom poretku, tokom protekle dve decenije, najuglednije književne nagrade, između ostalog, devalvirane su i kompromitovane: NIN-ova, Andrićeva, Meše Selimovića...
Taj poredak je toliko uvrežen da se prima i održava kao bogomdan, kao da se podrazumeva i kao da nam odgovara. E, pa tome odbijam da se pridružim. Ne pristajem. Ovakva NIN-ova nagrada, kakvom se uglavnom pokazala u poslednjih dvadeset godina, ne daje legitimitet piscu, nego pisac daje legitimitet ovakvoj nagradi, ako pristane da učestvuje.
Nisam jedini koji ne pristaje. Saša Ilić je već javno obrazložio svoje razloge za bojkot NIN-ove nagrade. Pozivam i druge pisce iz ovogodišnje produkcije romana da nam se pridruže, da pokažu da razumeju zašto je važno i neophodno odbiti učešće u konkurenciji za NIN-ovu nagradu. Naravno, nemam iluzija da jedan gest može da bitnije utiče na takav poredak i bilo šta ozbiljnije da promeni - jer NIN-ova nagrada je samo kuglager u toj sveprisutnoj mašini kojom smo okovani - ali božemoj, može makar da ukaže na problem, može makar da podstakne ponekog da zastane i razmisli, da se zapita. Od nečega treba početi. Ima još ljudi na javnoj sceni, u književnosti i izvan nje, u kulturi i van kulture, svuda, koji su odavno počeli, svako u svom domenu, koji ne pristaju i u tom nepristajanju istrajavaju. Uz njih sam.


U Beogradu, 24. decembra 2010.
Sa uvažavanjem,
Sreten Ugričić
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 22:17 02.01.2011

Re: OTVORENO PISMO Sretena Ugričića

filipe,

hvala za ugričićevo pismo
- ovaj tekst, posredno,
naravno, govori i o
navedenom

poz.
veronika_kojen veronika_kojen 00:31 03.01.2011

Re: OTVORENO PISMO Sretena Ugričića

Delom se s njima slažem, delom ne. NIN-ova nagrada (i sve druge literarne nagrade) trebaju menjati koncept iz drugog razloga-uvek su spremne na kompromise i konvergiraju u sličnu matricu, što dovodi do toga da nastaju pisci koji pišu po matrici. Onaj ko najbolje prati globalne literarne trendove i presipa iz šupljeg u prazno (Pištalo, recimo), onaj čiji se pelcer skinut s tudjeg drveta najbolje primi na domaćem tlu, uvek je dobar kandidat za NIN-a. Reformacija koja bi vodila do toga da su neki pisci prihvatljiviji od drugih, jer su bledi i neutralni u političkom pogledu, ili, pak, odviše opredeljeni, bila bi veliki gubitak za čitaoce...

Smeta mi užasno kad jednostavno znam kakva knjiga će sledeće godine dobiti NIN-a. Smeta mi što znam unapred taj ključ-malo patriJotizma, sledeće godine malo pljuvačine, sledeće godine Dobrica Ćosić, pa onda opet u krug...
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 00:46 03.01.2011

Re: OTVORENO PISMO Sretena Ugričića

veronika,

vrlo dobra analiza - zbog svega navedenog, ali i zbog mnogo čega drugog, NIN-ova nagrada, kao svakako najuticajnije književno priznanje kod nas, i jeste sindrom upravo tog provincijalnog duha koji, nažalost, tako dugo caruje srpskom literaturom... o književnim klanovima, sektama i kuhinjama - ipak nekom drugom prilikom... pošto ovaj tekst ima sasvim konkretan povod
veronika_kojen veronika_kojen 00:58 03.01.2011

Re: OTVORENO PISMO Sretena Ugričića

Nebojša Milenković
pošto ovaj tekst ima sasvim konkretan povod


Ma, znadem ja

Nego čekam da neko otvori blog sa ovom temom (čekam od kad sam pročitala tekst na peščaniku...)

Nego, nisi se valjda opet ulogovao samo da bi mi odgovorio (nisi bio aktivan kad sam pisala)? Nije, bre, ovaj trol vredan toga truda
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 09:23 03.01.2011

Re: OTVORENO PISMO Sretena Ugričića

pa dobro, nije ovde sve baš toliko strogo
ljuboten ljuboten 20:35 03.01.2011

Re: OTVORENO PISMO Sretena Ugričića

Korisno je postupio, kako za društvo, no i za samog pisca. Baš ću kupiti njegovu knjigu, a ne onu koju bude dobila NIN-ovu nagradu. Pitam se da li bi isto postupio da nema dobro plaćeno radno mesto? No, barem smo toliko napredovali da može direktor Narodne biblioteke da kritikuje NIN-ov žiri.
vladimir petrovic vladimir petrovic 21:51 02.01.2011

Vive la critique!

Nebojša, dobar kritički prikaz Tešinove knjige.
Kada bih ja objavio neku knjigu, voleo bih da dobijem ovako analitičan prikaz, he, he, he...
Pitam se da li se ti baviš (i) književnom kritikom (znam da si, po vokaciji nešto drugo, odnosno sećam se da si bio postavio onu lepu izložbu Ilije Bašičevića Bosilja u Beogradu). Možda sam neobavešten.

Filip Mladenović
... Ovo OTVORENO PISMO je neka vrsta skraćenog ČASA ANATOMIJE srpske političke, društvene i kulturne zbilje, sa JASNIM i NEDVOSMISLENIM pozivom svim umnim, obrazovanim, slobodoumnim i hrabrim da više NE PRISTAJU na svakodnevnu imitaciju života i lažiranje smisla:


Što se tiče otvorenog pisma S. Ugričića, kojim on traži da se izuzme njegova knjiga "Neznanom junaku" iz razmatranja za NIN-ovu nagradu, ja moram reći da u načelu nisam poklonik odbijanja književnih nagrada. Drugim rečima, ne mogu da shvatim to vrstu književničke angažovanosti, imajući u vidu da se mnogim književnim nagradama, počev od one najveće - Nobelove - može što-šta zameriti. Skoro da verujem da nema istinski "nezavisnih" nagrada.
A znam iz književne povesti da su neki odbijali nagrade, uključujući i Nobelovu, pa nisu nailazili na široko odobravanje.
Smatram da je NIN-ova nagrada najveća književna nagrada u Srbiji, ma koliko bi se NIN-u moglo po nešto spočitavati.
Ipak, uvažavam gest S. Ugričića, to je njegovo pravo: to će mu povećati publicitet, iako "on to nije želeo", he, he, he... iako, ponavljam, nisam pristalica odbijanja književnih nagrada, odnosno izuzimanja iz kandidature za te nagrade.

P.S. Kišov Čas anatomije, ma koliko bio umetnički visokodometan, mnogo je koštao lično samoga Kiša (u zdravstvenom smislu), to je manje-više poznato, pa je bilo mnogo bolje da do te knjige nije ni bilo došlo.
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 22:25 02.01.2011

Re: Vive la critique!

Nebojša, dobar kritički prikaz Tešinove knjige.
Kada bih ja objavio neku knjigu, voleo bih da dobijem ovako analitičan prikaz, he, he, he... Pitam se da li se ti baviš (i) književnom kritikom (znam da si, po vokaciji nešto drugo, odnosno sećam se da si bio postavio onu lepu izložbu Ilije Bašičevića Bosilja u Beogradu). Možda sam neobavešten.


vladimire,
drago mi je da vam se text dopao - što se analitičkog prikaza tvoje buduće knjige tiče - bumo se dogovorili , a kada je o "vokaciji" reč, može se reći da sam kritičar svega postojećeg ali, pošto to i previše nihilistički zvuči - upućujem vas na link koji postoji na istom ovom blogu:
http://blog.b92.net/user/4383/Nebojsa-Milenkovic/

daklem, niste neobavešteni - naprotiv

što se pak Kišovog Časa anatomije tiče, naravno da se sa vama duboko ne slažem
vladimir petrovic vladimir petrovic 14:04 03.01.2011

Re: Vive la critique!

Nebojša Milenković
... što se pak Kišovog Časa anatomije tiče, naravno da se sa vama duboko ne slažem


Vidim da se ne slažete sa nama oko Danila Kiša i njegovog „Časa anatomije“. Ne čudi nas, nismo navikli na preveliko slaganje sa onima koji nas okružuju, he, he, he...

Verovatno imamo različite prilaze.

Naše polazište je bilo, kada je već pomenut „Čas anatomije“, da kažemo da je Kiš, zbog napada na njega i napora koje je uložio da napiše "Čas anatomije", platio - visoku cenu.

Ovako piše Srpska Viki, izmedju ostalog: ... Крајем те године почели су напади на књигу, наводно због плагијата. Напади трају месецима. После краћих полемичких одговора 1977. године Киш је написао Час анатомије. Исте године, за Гробницу Бориса Давидовича добио је награду Иван Горан Ковачић. Есејистичко-полемички спис Час анатомије објављен је 1978. године. Годину дана касније, за ту књигу је добио награду Жељезаре Сисак...

Dakle, smatramo da su ga napadi zlonamernih i napori koje je uložio da bi odgovorio, sa „Časom anatomije“, mnogo iscrpljivali, što navodi neke analitičare da veruju, da je sve to ubrzalo njegov kraj, te je prerano umro. Šteta.

By the way, mada veoma volimo književnosti, nismo od onih koji veruju da zbog jedne knjige, ma koliko bila dobra, treba umreti. Pisanje knjige je umetnički čin, a umetnost treba da ulepša život, a ne da ubija.

Voleli bismo da je Kiš duže poživeo, da ga polemike iz poslednjeg perioda života nisu toliko pogadjale. To smo hteli reći, izmedju redova.

Hvala na linku koji ste dali. Nismo ranije bili videli vašu biografiju. Lepo.

Samo, tek sada smo shvatili zašto ste se vi nedavno, ovde na blogu, samonazivali „belom vranom“. OK, shvatamo, ali ne potpuno, jer nam je to ličilo pomalo na samosažaljevanje i prekor okruženju što nema više nežnosti (eufemizam za korektnost) prema vama. Nas su učili da se moramo boriti sa teškoćama koje nam život nudi, uključujući i beskrupulozne tipove koje ponekad pokušavaju da nas umanje.

U svakom slučaju, mi vam želimo, Nebojša, sve najlepše u Novoj 2011. godini, uključujući i to da se više ne osećate kao „bela vrana“, već da budete – orao.



P. S. Voleli bismo da čujemo da ste ponovo otišli/došli u Beograd sa nekom dobrom izložbom, kao što je bila ona sa Bosiljem.
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 19:56 03.01.2011

Re: Vive la critique!

Voleli bismo da je Kiš duže poživeo, da ga polemike iz poslednjeg perioda života nisu toliko pogadjale. To smo hteli reći, izmedju redova.

ok - očito da nisam shvatio ovo između redova, baš kao što ne shvatam ni zašto za sebe govorite mi, al ne smem da pitam o razlozima te množine jer ću verovatno ponovo ispasti nepametan - pa ondak ni neću
Samo, tek sada smo shvatili zašto ste se vi nedavno, ovde na blogu, samonazivali „belom vranom“.
bela vrana je daleki rođak crne ovce - naravno, kad zatreba ona itekako ume da pokaže kandže, orlovske, dakako. od "okruženja" nežnost, naravno, ni ne očekujemo - nju imamo u porodici, i to je sasvim dovoljno
Što se (novih) izložbi tiče moraćete u 2011.ipak da potegnete u Novi Sad - recimo već sredinom februara kada otvaram retrospektivu Vujice Rešina Tucića.
Beograd? Maybe mada, plašim se (ne plašim se stvarno nego se to samo tako kaže) da je po tom pitanju (a i po mnogim drugim, nažalost) Bgd. sam sebi dovoljan. Da ne kažem baš
samo(za)dovoljan

I da, zahvaljujem na lepim željama u 2011. kojima, evo, bespogovorno uzvraćam:
expolicajac expolicajac 23:00 02.01.2011

Ako se po jutru dan poznaje

Intrigantna analiza. Opasnost, koju naslućujem, da ću posle čitanja knjige imati utisak da je kritika bolja od same fabule. Svaki kritičar unese u samu kritiku deo sebe, a ono malo što znam o tebi mi nagoveštava da sam u pravu. Javljam ti se posle čitanja.
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 00:01 03.01.2011

plastelin.com

Za ljubitelje teze kako, zapravo, (jedino) sami autori znaju (pravu) istinu o vlastitom delu - evo (i) jednog autopoetičkog iskaza:

Naslov "Ispod crte" govori o luzerima, onima koji su prvi ispod crte, odmah ispod propisanih normi i standarda.

Kao duplo dno, s jedne strane, reč je - kako god da na njih gledate - o gubitnicima, a sa druge, reč je o herojima - naročito u mikrosredinama - onima koji su zamalo postali nešto veliko, koji su zamalo učinili nešto značajno, onima koji su zamalo ostvarili životni san. Takvi likovi su antipodi superherojima, a ipak se o njima ispredaju lokalni mitovi, po pravilu neproverljivi. A takvih zamalo-ljudi je na ovom svetu, usitinu, najviše. Zapravo, držim da mi u Srbiji živimo taj zamalo-život: zamalo pa smo u Evropi, zamalo pa smo imali pristojne živote u socijalizmu, zamalo pa smo preživeli tranziciju, zamalo pa smo uspeli da se otrgnemo kandžama istorije, zamalo pa smo od neljudi postali ljudi...

Spadam u red onih pisaca koji pišu o onome što ime se događa ispred nosa. Pričam o onima koji vode male, obične živote, onima koji su uvek prvi ispod crte, a koji su, manje-više, takvi postali samo zbog činjenice što su, pored svih paklenih iskušenja, ostali živi i normalni. A pričam o njima samo zbog toga zato što je to od suštinske važnosti za moj život, jer, kako reče moja junakinja, "priča je samo ono što bih dozvolila da mi tupim nožem urežu u kožu."

Srđan V. Tešin
vladimir petrovic vladimir petrovic 17:06 03.01.2011

Volim ovo "zamalo"

... Kao duplo dno, s jedne strane, reč je - kako god da na njih gledate - o gubitnicima, a sa druge, reč je o herojima - naročito u mikrosredinama - onima koji su zamalo postali nešto veliko, koji su zamalo učinili nešto značajno, onima koji su zamalo ostvarili životni san. Takvi likovi su antipodi superherojima, a ipak se o njima ispredaju lokalni mitovi, po pravilu neproverljivi. A takvih zamalo-ljudi je na ovom svetu, usitinu, najviše. Zapravo, držim da mi u Srbiji živimo taj zamalo-život: zamalo pa smo u Evropi, zamalo pa smo imali pristojne živote u socijalizmu, zamalo pa smo preživeli tranziciju, zamalo pa smo uspeli da se otrgnemo kandžama istorije, zamalo pa smo od neljudi postali ljudi...


Hvala na ovom autopoetičnom iskazu Srdjana Tešina.

Pada u oči da je u pasusu od sedam redova čak desetak puta upotrebio reč ZAMALO. Ovo primećujem zato što mnogo volim tu reč, a da ne znam tačno zašto je to tako. Zapravo, verovatno je to nastalo onda kada sam čitao divnu knjigu Hanifa Kurješia "Buda iz predgradja", koja počinje (a ja do perverznosti uočavam kako pisac započinje svoju knjigu) ovako:

"Ime mi je Karim Amir. Po rodjenju i vaspitanju sam Englez, zamalo. Mnogi misle da sam neka posebna vrsta Engleza, nova vrsta nastala ukrštanjem dve drevne istorije. Ali meni to ne smeta - Englez jesam (mada se time ne ponosim), iz predgradja na jugu Londona, i pred sobom imam budućnost. Možda je ta neobična mešavina kontinenata i krvi, stvari odavde i odande, ono što me čini tako nemirnim, ono zbog čega mi svaka stvar brzo dosadi. Ili možda to što sam odrastao u predgradju...". (Naravno, Hanif je dete indijskih useljenika, ali se rodio u londonskom predgradju, pa se zato oseća kao 'zamalo-Englez').



A sećam se i da sam u svom pretposlednjem blogu, ovde, pod nazivom "Vradžbine i još po nešto, čemu?" govorio o Africi i kako su britanski kolonizatori, kada su stigli u Afriku, videli crnce. Naime, smatrali su ih za "the near-men", što bi se moglo prevesti i kao "zamalo ljudi", zar ne?

Pozdrav Tešinu. Svidja nam se kako piše i o čemu piše.

Kada bi pisao o onima "iznad crte", u smislu snobova i samozadovoljnika, manje bi nas zanimao. Uostalom, obično se kaže da su mnogo zanimljivije priče o nesrećnim ljubavima, nego o srećnim...

Preterujemo li? Nećemo se javljati do daljeg, Nebojša, kako bismo izbegli banovanje, he, he, he...
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 20:33 03.01.2011

Čas anatomije



...to nije stoga što gospoda od fermana i ukaza ne razumeju to što ja govorim i pišem, nego su ti nesporazumi drugačije prirode: ja sa tom gospodom od fermana ne govorim zaista istim jezikom na jednom drugom planu: intelektualnom i moralnom, i ja toj gospodi ne dajem za pravo da mi određuju norme, ni jezičke, ni književne, ni moralne. Mi zaista ne govorimo istim jezikom! I neka je hvala bogu ocu sabhatu!
D. Kiš
rape70 rape70 00:15 03.01.2011

Banatski žurnal

Kao Tešinov "fan" mislim da je ovaj prikaz odličan,...stim, dodao bih da je ovo Tešinu i najzrelije delo, ...pravi Blues .

aleksanadar aleksanadar 14:15 03.01.2011

Живети, како год...

živi za i od literature


Пре неколико година, у неким новинама сам прочитао да само два српска писца имају ту привилегију да живе од писања: Добрица Ћосић и Милорад Павић.

Чак и да таквих српских писаца има нешто више, сумњам да их има више од прстију на обе руке.

Питам се, зато, како је то бити писац, озбиљан, који пише из дана у дан, који то схвата као свој позив (ако не баш као професију) у земљи Србији, данас. Да ли је довољна сатисфакција видети своју књигу у корицама и у излогу? (Некоме, не сумњам у то, јесте.)

Чак нисам сигуран ни за добитнике НИН-ове награде, који су сада већ помало заборављени. Овде се све заборавља, а најбољи најчешће.
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 16:18 04.01.2011

Re: Живети, како год...

Чак нисам сигуран ни за добитнике НИН-ове награде, који су сада већ помало заборављени. Овде се све заборавља, а најбољи најчешће

mali appendix, čisto da ne bude zabune: ali među dobitnicima nin-ove nagrade
najboljih najčešće nema :(
aleksanadar aleksanadar 18:06 04.01.2011

Re: Живети, како год...

među dobitnicima nin-ove nagrade najboljih najčešće nema


Бацио сам поглед, експеримента ради, на листу добитника.

У периоду после 2000. г. издвојио бих ова имена:

Младен Марков (2002)
Владимир Тасић (2004)
Светислав Басара (2006)
Драган Великић (2007)

Да сам узео у обзир период до 2000. можда бих издвојио још двадесетак имена.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana