U poslednje vreme je nekako odsutna. Kao da u mislima beži na neko skrovito mesto. Plašim se da misli da ja, sve i da mi nacrta put olovkom, ne bih umeo da pronađem to mesto.
Srđan V. Tešin (1971) imao je tu sreću (ili nesreću) da se rodi i živi u Kikindi. Već sama činjenica da se opredelio da živi za i od literature a da, pri tom, nema svoju beogradsku adresu unekoliko određujuće uticala je na njegovo intelektualno i literarno profilisanje. U srpskoj kulturi, koja i inače u priličnoj meri pati od provincijalnog sindroma, život i pisanje u vojvođanskoj provinciji Tešin je uspeo da pretvori u vlastitu privilegiju. Najnovijom knjigom pripovedaka Ispod crte u izdanju beogradskih Stubova kulture, život u (srpskoj) provinciji Srđan Tešin opisuje iz vizure mikrozajednice jednog solitera lociranog u jednom (banatskom) predgrađu nazvanom Mars.
Svakodnevica Tešinovih književnih junaka, odnosno njihova traganja za onim nedostajućim delovima vlastitih bića, kako knjiga odmiče, razotkrivaju nam se kao življenja vlastitih nemogućnosti. Milka, novinarka nedeljnika Banatski žurnal, nekadašnja balkanska džudo prvakinja, i Miki, bivši roker a danas profesor muzičkog i veronauke u jednoj Marsovskoj srednjoj školi ― kao glavni junaci Srđanove knjige ― ljudi su kroz čije se životne sudbine prelama paradoksalna, besperspektivna svakodnevica samog naselja ali, podjednako, i moralna transvestija vremena u kom žive. Intelektualni i emotivni background ovo dvoje ljudi, obeležen (popularnom) kulturom, Tešinu je poslužio kao osnova za duhovite, često groteskne povesti, kroz koje se prelamaju različiti, mnogostruki (višestruki) identiteti ostalih članova marsovske mikrozajednice. Krećući se kroz knjigu u širokom identitetskom rasponu od uzornog supruga i profesora, preko duhovnog inspiratora jednog ubistva sve do uloga homoseksualca i fetišiste ružnih žena ― Miki postaje prototip (anti)junaka vremena kojim dominira istorijska relativnost ali i svakodnevne relativizacije kategorija kao što su dobro i zlo, stvarnost i fikcija, san i java, život i literatura (naravno, uz sve moguće/zamislive kombinacije istih). Milkin život, pak, odvija se u senci lične emocionalne neispunjenosti, baš kao i problema u koje upada zbog svog novinarskog rada, takođe jeste primer života žene koja je svakako mogla, želela i zaslužila neuporedivo više.
Prozu Srđana V. Tešina karekterišu literarne situacije u kojima čak i najsitniji, naizgled bezazleni i beznačajni detalji, bivaju iskorišćeni kao polazišta za razvijanje priča koje često jesu upečatljive retrospekcije čitavih života. Mnoštvo citata, aluzija i asocijacija na poznate filmove, pesme ili knjige koji su obeležili intelektualno i životno formiranje ljudi ispod crte, Tešinove (anti)junake identifikuje kao onu neprilagođenu manjinu kojoj je kultura presudno uticala na život. S gorkim ukusom banalnosti kojeg pronalaze svuda oko sebe, sindrom prvoga ispod crte, kako glasi naslov jedne od pripovedaka iz knjige, za Tešinove Marsovce postao je znakom za raspoznavanje u vremenu u kom ne nalaze čvrsta moralna niti egzistencijalna uporišta. Sve oko njih relativizovano je do te mere da čak i same kategorije dobra i zla, istine i laži dobijaju sasvim nova, promenljiva i nestabilna značenja.
Čitaoci skloni da u onom što čitaju traže i prepoznaju sebe, u Tešinovoj knjizi lako će prepoznati generaciju rođenu u periodu između kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih ― generaciju koja svoje živote odrađuje u senci vlastitih izneverenih ideala. Nikad politički korektan, društveno angažovan, književno (i politički) radikalan, Tešinov književni glas među onim je glasovima koji, ubedljivo i dosledno, progovaraju o neophodnosti smene (književne) generacije u Srbiji ― odnosno silaska sa scene likova koji su decenijama unazad vlastite privilegije i društvene statuse gradili na povlađivanju nacionalnim (nacionalističkim) mitomanijama, ili pak nešto novijim, samo naizgled sofisticiranijim, nepotističko-tajkunskim marifetlucima…