I ja bih ako smem o čokoladi. Jer, pada noć. A noć je kao čokolada, rastopi se po prstima drveća i zgrada, zvezde sjakte kao parčići staniola, dok se mesec troši poput ogromnog lešnika.
Jesam li vam već pisala koliko volim i obožavam čokoladu? Bez svega mogu, spremna sam da istrpim sve dijete, mogu da izjedem i onaj gorko-kiseli grejp bez dodataka, sve mogu, samo bez čokolade ne mogu. Čak i ako preko dana izdržim, uspem da pobegnem od nagona da napadnem kućno skladište u kome su deponovani čokoladni proizvodi, kada padne noć s' leđa počne da mi se prišunjava miris čokolade i šušanj otpakivanja iste. Ako i to izdržim, sve u ime leta koje polako ali sporo stiže, ne bih li se nekako uturila u kupaći bez da izgledam kao nilska konjica, dakle ako i to izdržim, prava napast stiže posle ponoći.
U sred noći, kada cela kuća mirno spava i samo ulični manijaci turiranjem automobila prekidaju gradsku gluvu tišinu, tada ja sedam na rub kreveta. Stopala spuštam na ubogog mačka, koji samo kratko cvilne i pokorno se budi. Nakon što oboje posedimo još minut, ljuljajući se zaspano, ustajemo i krećemo u duetu u kujnu. Bez paljenja svetla i savesti, ja napamet napipavam kvačicu od kredenca i šuškajući otvaram prvi čokoladni predmet koji mi ruku padne. Komadić, mrvica, samo da je čokolada. Dok se konačno umireno teturam nazad ka krevetu, mačak pokušava da me saplete, predući kao pokvarena freza.
Dugo sam mislila da moji izleti van granica dijetetske savesti ostaju noćna tajna moja i mačkova. Sve dok se nije pokazalo da ostatak kuće ne samo da registruje, već i vodi tačnu statistiku mojih napada na čokoladne zalihe. Utvrdilo se da moja potreba za čokoladom raste zajedno sa lešnik-Mesecom. U vreme punog lešnika tamanim duple doze svega što bi se čokoladom moglo nazvati. Zbog čega su mladunci počeli da u to vreme bunkiraju čokolade na meni nepozato mesto u kući. I da mi, zaista podlo, podmeću samo restlove. Jer, u vreme punog lešnika ne pravim pitanje, spremna sam da pojedem i sve šlogirane čokoladne ljušture kinder-jaja, ako treba i sa omotom. Što je ukućanima, uprkos niskoj oblačnosti, bio jasan znak da se Mesec sasvim otrbio.
Za razliku od mojih mladunaca, ja umem da cenim svu raskoš čokoladnog repertoara današnjeg vremena. Kada sam ja, početkom druge polovine prošlog veka, bila mala čokolade su bile pokloni i to cenjeni. Pa još ako su bile sa punim, prženim Mesecima, to je tek bio doživljaj. Prvo dobiješ čokoladu, pa ti je onda roditelji uzmu, da se ne prejedeš i doziraju ti po štanglicu. Zamotaju donji deo u staniol i – uživaj! Još ako si dovoljno suzdržan da prvo pojedeš čokoladu, a lepljive lešnike skupiš u dlan i dugo grickaš, osećajući čokoladni miris koji se u njih upio, uživancija se produžava k'o lastiš.
Još cenjeniji poklon, u to vreme, bile su bombonjere. Jedino što su bombonjere bile poklon za odrasle, koji su ih mahom tretirali po Kišonu. Kao monetu. Manje su se otvarale, a više čuvale, da se ima za poklon kad oni krenu u goste. Ko zna koliko bombonjera još kruži svetom, odavno isteklog roka trajanja. Ali, ako se bombonjera ipak žrtvuje i otvori, to je bio spektakl. Raskoš sapunskih ukusa kao prirodnih punjenja veštačkim aromama. Naročito one jagodne, tamno roza, peščane, ukusa tako plastično jagodnog, da samo što se ne zapeni kao šampon dannadan.
Posle se pojavila konkurencija, otvorile granice i čokolade su pohrlile kod nas. Pozavideli bi nam i indijanski bogovi. Tada su se konačno pojavile ove topljive, kremaste, svilene čokolade, one što se prave od lila krava.
Mada, ja preferiram belgijske čokolade. Jer, to nije čokolada, to je životni cilj. Naročito oni morski plodovi. Ja inače nisam baš interesent za morske plodove, jedenje svega što manje od dve i više od četiri noge mi je organski problem. Zato to nadoknađujem onim nijansiranim, u kalupčićima pravljenim, čokoladnim morskim plodovima.
Jedared je komšinici, tada slovenački ambasador u Belgiji, poslao poveliki paket čokoladnih bombona. Onih rukom branih, ne iz fabrike, nego iz čokoladne radioncie, gde veliki magovi čokolade, svojim zlatnim, belgijskim prstićima prave te vrhunce razvoja ljudske civilizacije.
Bilo je tu svega, morskih konjica u nijansama karamela, trubastih školjki peščanih preliva, topljivo belih cvetova, nežnih crnih listova-latica sa pijanom višnjom umesto rosne kapljice, minimalističkih kockica uvaljanih u pahuljice kokos-snega...A, sve to umotano u šuš-šuš svilene papire i upakovano u elipsaste, satenaste kutije. Kutije kao za fine damske šeširiće, lakše od daha.
Tu se ispostavilo da je komšinica na dijeti, da je sve to predivno, ali da ona ne bi smela...i predamnom se nađu, sve od nje odgurivane, na izvol'te otvorene belgijske nežne kutije. Moji su me odvukli kući dok sam pokušavala da pojedem poslednji taftani papirić...
Belgija, to je zemlja! Ko napravi takvu čokoladu, taj je božji poslanik na zemlji. Ja sam vojnik njihove vojske, ja bih pratila njihove čokoladne korake do na kraj sveta i molila se u njihovim nugatnim hramovima sa daškom cimeta i rubinski crvenim mamurnim višnjama.