Ma jok, nema ovo nikakve veze sa uslovljavanjem EU da prizna nezavisnost Kosova ne bi li se članstva u istoj dočepala. Nema veze ni sa tim da će se danas meriti kredibilnost razumevanja Engleske i EU kada su se velikodušno zalagale za nezavisnost Kosova. Ne, ovo je priča o Tomu, Meri, Kerolajn i Finliju.
Porodica, koja je naravno u svom prezimenu imala sinovljevsko Mek, se pojavila u životu naše porodice jedne jeseni. Glava tog malog škotskog klana je bio i jeste Tom koji je, posla povodom, stigao u nikad do tada viđenu Sloveniju i sa sobom poveo svoju ženu Meri, ćerku Kerolajn koja još do škole tada dorasla nije i sasvim majušnog Finlija u fazi nestabilne, tek savladane discipline uspravnog hodanja.
Naravno da smo ih odmah pozvali u goste. Napolju je oktobar davao sve od sebe hladnom, sitnom kišom i istočnim, ledenim vetrom. Podrazumeva se da grejanje još uvek nije radilo, čekalo se da se tri noći zaredom okače ledenice o radijatore pa da dobijemo šta smo plaćali. Zbog toga smo se po kući kretali kao svaka normalna nepalska porodica, obučeni modnim stilom crnog luka, sloj na sloj pa dokle stignemo. Tako zabubuljeni u tri majice, osam džempera i poneko šalče, smo srdačno otvorili vrata škotskim gostima. Iza leđa nam se guralo troje dece ludo, obučeno još toplije od nas, jer je na Balkanu opšte poznato da je telesna temperatura potrebna za preživljavanje kod dece duplo viša no kod odraslih jedinki. Vilice su nam udarile o kolena kada smo ugledali srdačne Škote. Tom je buket cveća, meni namenjen, držao golim rukama, golim sve do iznad lakta. Jer je imao majicu sa kratkim rukavima. Pored se osmehivala Meri u haljini bez rukava kakvu ja oblačim tek kad leto organizuje toplotni udar. Kerolajn, sa dve mašne u glavi, je stidljivo vukla dokolenice koje su joj se istrajno srozavale pod kratkom, prekratkom kariranom suknjicom. Finli je, u majčinom naručju, prosto osvajao debeljušnim, dibidus golim ekstremitetima. Naravno, bos kao od majke rođen.
Posle toga je sledilo dvogodišnje druženje iz kog su ostale slike sećanja...
Kako je Meri pravila salate koje je videla i koje su joj se tako dopale u Sloveniji. Salate od kojih se ogluvljavalo. Jedeš kao zec, samo ti zaglušujuće vrušti u ušima. Sve dok nisu počele uši i prednje jedinice zubne tako da mi rastu, da sam morala od Meri da zatražim so, ulje i sirće, i konačno začinim salatu. Meri je u čudu gledala, jednostavno nije znala da se salata ne jede samo oprana i iseckana.
Kako je naša Princeza od vršnjaka Finlija naučila tehniku brzog skidanja. A Finli je i u decembru bosonog hodao, dok su nam njegovi roditelji pričali o čudu koje su na temperaturnoj nuli videli u samoposluzi – čoveka u vatiranoj, zimskoj jakni!
Kako su naši Škoti za dva dana bivanja u Sloveniji otkrili gde su najjeftinije radnje, tačno znali koliko košta mleko, kilogram brašna, hleb...i pali u najstrašniji očaj kada su preplatili jednu kućnu kupovinu. Sve dok im nismo objasnili da su pogrešno izračunali tečaj tadašnje marke i još tadašnjijeg slovenačkog tolara. Jedva su se povratili od šoka.
Kako su decu i pod temperaturom na bazene zimi vodili i čudili se što su stalno šmrkavi.
Kako su srećni što su zajedno, jer nikad pre toga i nikad posle toga, zbog Tomovog posla, nisu bili skupa sem vikendom. Išli su svuda zajedno, umeli da cene svaki trenutak koji im je tada dat da zajedno žive.
Kako je Tom bio dirnut kada je shvatio da ima gajdi i van Škotske, a Meri nam je pričala da Tom iz bilo kog dela sveta dolazi da bi, jednom godišnje, u kiltu boja svog klana svirao gajde na paradi.
Kako je Finli za Novu godinu iskoristio priliku i pojeo sve medenjake sa naše jelke. Jedva smo mu oteli drvene ukrase na koje je, u nedostatku medenjaka, prešao. Tako neutešno je plakao da je novogodišnji poklon dobio pre vremena.
Kako je Tom bio ponosan kada je njegov, ukrasejedući malečki sin uspeo, iako šuškajući, da sastavi rečenicu: »Go, Škotland, go!«
Kako mi je Tom otkrio da »pog« na irskom dijalektu znači »poljubac«. Tako sam konačno shvatila šta su Pogsi.
Kako je Tom ponosno pričao da je Meri poreklom iz Ederslija, mesta koje se ponosi time da je u njemu rođen Vilijam Volas. I ne samo da je odatle, nego je njena porodica iz plemićkog klana pomenutog škotskog viteza. A Meri je, preko svoje blede, jedva vidljivo pegave, severnjačke kože, rumenela od ponosa.
Nedostajali su nam kad su otišli. Tek ove godine smo ih ponovo videli, došli su da obiđu Sloveniju koja im je baš nedostajala. Pokazali su nam slike dece koju više prepoznali ne bi. Kerolajn je završila fakultet, radi, ne nosi srozavajuće dokolenice. Finli je upisao fakultet i za pravo čudo na slici je konačno bio obučen.
Tako da, ja danas navijam za Meri i njenog pretka, Mela Gibsona. Mada, kao što rekoh, nema to veze sa tim, jer kad nije tuđe bolelo, neće ni svoje boleti. Valjda.