Dragi moji sugrađani, premda živim u svom rodnom Prnjavoru a vrlo brzo ćete otkriti i zašto ako budete, sa dužnom pažnjom za koju vas molim, pročitali ovo moje pismo do kraja, smatram se itekako i banjalučaninom jer sam u Banjaluci proveo 16 godina života možda moje najljepše godine i s velikim pravom vam skrećem pažnju da u našem gradu živi i radi jedan, po mom dubokom uvjerenju, zlonamjeran i u izvjesnoj mjeri opasan čovjek pošto kao lokalna medijska ličnost ima svoju publiku koja ga prati i na njih u izvjesnoj mjeri vrlo loše utiče svojim stavovima te ga se kao takvog, po mom skromnom sudu, svi moramo stidjeti zbog "zlodjela" koje radi kao banjalučka medijska ličnost a ja ga se s pravom stidim i kao Srbin jer pripada mom narodu (a mojim dobrim prijateljima Hrvatima, Bošnjacima i ostalima prepuštam slobodu da li će se boriti ili neće protiv loših pripadnika sopstvenog naroda koji takođe rade nedopustivo loše stvari) i zbog moje zaista skromne želje da svim svojim skromnim mentalnim kapacipetima i skromnom uticaju koji imam nakon punih deset godina, razumije se s prekidima, potpuno volonterskog rada na promociji umjetnosti i kulture u okviru ovog medija čiju publiku i čitaoce poštujem, bar malo pokušam da uklonim iz naših medija takve "zločince" koje šire čistu mržnju prema ljudima koji imaju drugačija uvjerenja od njih na koja imaju kao ljudska bića 100% pravo.

 

Egregor.19330.jpeg

 "Tekstovi Smaka su idiotski. Čak mislim da je idiotski blaga reč. Da ne navodim sada primere, previše ih ima."

Diskusija na jednom blogu potakla me je da napišem par riječi i na ovu temu jer sam sasvim svjestan da među ljubiteljima i slušaocima (jugoslovenske) muzike postoji taj jedan, moram priznati, ruku na srce, dosta nepravedan i prenapuhan "mit o glupim tekstovima Smakovih pjesama" i potaknut jednim bestidnim komentarom (uvodni citat) jedne pretenciozne muzičke neznalice koja će, za razliku od Smaka - po svojim muzičkim djelima i uticaju na brojne pa i na svjetskom nivou značajne muzičare [poput Bojana Zulfikarpašića koji je kao pijanista dao možda najbriljantniji tribjut zvuku Točkove gitare i muzici Smaka na svom albumu "Xenophonia" (Label Bleu, 2006.)  u kompoziciji "Wheels" svirajući klavijaturama, potpomognutim gitarskim efektom distorzije, temu malo poznate ali među vrsnim muzičarima itekako poštovane i znamenite Smakove kompozicije "Maht-Pustinja" sa albuma Zašto ne volim sneg (PGP RTS, 1981)] trajno biti zabilježena u istoriji jugoslovenske i srpske muzike - ostati u muzičkom smislu upamćena samo u okviru svoje porodice i bliskih prijatelja (što je naravno za svako poštovanje ali nije opravdanje da se ostavljaju krajnje pretjerani, zlonamjerni komentari na račun radova zaista legendarne grupe). Naravno, srdačno ga pozdravljam i zahvaljujem mu što me je "inspirisao" da napišem ovaj tekst i nadam se da će, ukoliko ga bude čitao, proširiti svoja skromna znanja na tom planu.

 
- "Oćegajećaj?"
- "Molim?"
- "Ćaj, oćegaje?"

(dio razgovora prilikom doručka u restoranu jednog hotela u Neumu, 2001. godine)

Što bi rekao gos'n Sveta Черевићан - sastav na temu laganu:
MISTERIOZNI ČAJ HANE ADROVIĆ NA VASKOLIKOM SAJBERDUNJALUKU

19314.jpg     Ko je Hana Adrović, "dragi moj napaćeni narode", to znaju i cvrkutaju ptice na grani a bogami "cvrkutaju bijesnilom" poneki korisnici, kako Tvitera tako i drugih, socijalnih mreža širom regiona. (Hana recimo samo na Fejsbuku ima toliko kontakata da tehnički nije moguće da bilo koga više doda u listu "prijatelja" na svoj profil.) Budući da u slobodno vrijeme isključivo putem interneta (ne gledam televiziju) pomalo pratim uglavnom regionalnu umjetničku scenu i produkciju, a kako je Hana (bivši?) model, (bivši?) PR muzičkih festivala i koncerata stranih izvođača, novinarka, autorka i voditeljka emisije zabavnog karaktera, priznajem da uopšte nisam znao ko je ona do prije par sedmica kad sam slučajno naišao na njen profil na Instagramu [na koji sam se registrovao samo da "zapratim" svoju možda najomiljeniju kako radnicu u kulturi tako i (nažalost bivšu) B92 blogerku - pozorišnu rediteljku Jelenu Bogavac koja ne koristi nijednu drugu socijalnu mrežu]. I iz Usoraca se tada vidjelo da je u pitanju jedna od onih božanstvenih zanosnih ljepotica od čije ljepote odmah zastaje dah i od cca 670 fotografija na njenom profilu se zaista ne zna koja je bolja i ljepša od koje (bilo da su u pitanju selfiji ili profesionalne fotografije, mejkap ili prirodan izgled lica, stilizovana garderoba ili "kežual" odijevanje i slično) tako da sam joj skromno komplementirajući iskreno napisao da zaista nemam vremena da "izsviđam" sve njene fotke koje mi se dopadaju jer bi mi trebalo najmanje 15 minuta i više samo za tu prostu klik operaciju (praktično sve osim objavljene fotografije kriminalno friziranog, našminkanog i obučenog crnca, na što je Hana - u svom, otkriću kasnije, lucidnom stilu - odgovorila da je na toj fotki pretjerala sa solarijumom).

 

19309.jpg"Sto mu blogova, ko je sad ser Graham Townsend?" - s pravom ćete se upitati i vjerujte mi na riječ da nisam ni ja znao do prije neki dan, dok nisam, prekopavajući svoju arhivu, kao i Nešica u Odžacima i Derviš u Melburnu, u potrazi za zapisima u vezi sa Cvrkutom bijesnila, naišao na to ime koje istina jesam nekad znao ali sam ga potpuno zaboravio jer, kao i sa Cvrkutom, prođe od tad' 19 bajrama. Babo Atif se ne vrati k nama. Naziv bloga predstavlja naslov mog maturskog rada s kojim sam završio gimnaziju "Rada Vranješević" (danas "Ivo Andrić") u Prnjavoru a koji sam radio kod mentorke, simpatičnog li kurioziteta, Željke Cvijanović, tada profesorice a sada aktuelne premijerke Republike Srpske. Budući da nisam do sada ustupao prostor na ovim stranicama nijednom političaru, niti i dalje imam namjeru, pravim ovom prilikom mali izuzetak ali nikako ne želim da govorim o njenom političkom angažmanu već samo da usput kažem par riječi o tome kakva je Željka bila profesorica, a i nastavnica, jer nam je počela predavati engleski jezik u osnovnoj školi "Branko Ćopić" (danas po svom redizajniranom oblikovanju jedna od najljepših osnovnih škola u regiji) kao prva nastavnica engleskog jezika u Prnjavoru, prema mojim saznanjima, u istoriji (do tada u Maloj Evropi u školama se izučavao isključivo njemački a ponegdje i ruski jezik).

 
- "Mališa, mališa, reci nešto za dva!"
- "Die Zurbriggen!"

Saši Pejakoviću (1978-2007) i ostalim dragim prijateljima sa kojima sam odrastao

19299.jpg    Spomenuvši na jednom mjestu u prošlom blogu [95] i "Cvrkut bijesnila", "projekat" noćnog programa Radio Prnjavora iz 1995. godine u kojem sam učestvovao kao tinejdžer, počeo sam da ozbiljno razmišljam (i da se premišljam) da li da napišem jedan tekst i na tu temu jer u pitanju nije nikakav ozbiljan umjetnički projekat već čisto (anti)muzičko zezanje dokumentovano na audio snimcima napravljenim u tadašnjem radijskom studiju, koje sam nedavno preslušao nakon pauze od nekih deset godina. Ono što sam čuo, izazvalo mi je smijeh i natjeralo suze na oči jer je u muzičkom i svakom drugom smislu potpuno neozbiljno i u nekoj mjeri toliko blamantno da pomalo izaziva onu vrstu stida sa kojim se recimo suoči zrela odrasla osoba dok čita sopstvene pismene sastave iz srednje škole (naravno, ukoliko nije kojim slučajem Ivo Andrić ili pisac njegovog formata). Dakle, ono što slijedi ne može biti nikakav reprezent ozbiljnog rada niti promišljenih kreativnih tendencija već potpuno lude (naglasak na ovu riječ) zezancije ali za neke (malobrojne) ljude, uključujući i mene, ima veliku emotivnu vrijednost i tiče se dijela druženja i odrastanja u jednom malom gradu za vrijeme i odmah po okončanju nesrećnog građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji.

 
2017-12-15 21:09:26
Kultura| Muzika| Umetnost

[95] Naos

bojan ljubomir jugovic RSS / 15.12.2017. u 22:09

   19296.pngNaos predstavlja centralni prostor grčkog hrama okružen zidovima u kojem se obično čuvala skulptura božanstva kojem je hram posvećen a takođe predstavlja i naziv instrumentalne kompozicije koju su pok. Laza Ristovski (1956-2007) i Saša Lokner izdali na svom zajedničkom istoimenom albumu iz 1994. godine. Oba muzičara zaista nije potrebno posebno predstavljati a budući da mi je nedavno naš bloger Maksa poklonio izuzetno zanimljivu knjigu novinara, pisca i bubnjara Ivana Ivačkovića "Kako smo propevali - Jugoslavija i njena muzika" (peto izdanje, Laguna, 2016.), koja je osvojila nagradu "Desimir Tošić" 2013. godine, citiraću samo kratku slikovitu Ivačkovićevu ocjenu Laze, s kojom se u potpunosti slažem, preuzetu iz poglavlja posvećenom Bijelom Dugmetu: "Pokojni Ristovski, jedan od najboljih i najpopularnijih jugoslovenskih klavijaturista svih vremena, tada [1976. godine] je bio član kragujevačke grupe Smak."

 
2017-12-09 03:04:27
Kultura| Ljubav| Mediji| Region| Zabava

[94] Transkript

bojan ljubomir jugovic RSS / 09.12.2017. u 04:04
blogeru Maksi i svim ljubiteljima dobrog humora

transkript.19285.jpg      Sredinom dvijehiljaditih, kada sam iz banjalučkog naselja Obilićevo prešao u Rosulje, vrlo miran, tih i gotovo periferijski dio grada sa pokojim stambenim nizom zgrada i mnoštvom jednoporodičnih kuća načičkanih oko slijepih ulica blizu groblja Sv. Marko, živio sam sam u stanu bez interneta i televizora. U to vrijeme sam, pored čitanja knjiga i slušanja muzike, uglavnom pratio radio i to zagrebački Hrvatski radio koji je i onda imao bogat i zanimljiv program, posebno iz oblasti kulture, a meni je definitivno najdraži bio njihov dramski program. Tada sam poslušao ni sam ne znam koliko radio drama a neke od njih sam čak i snimao na kasete da bih ih kasnije, jednostavnim postupkom spajanja izlaznog kabla iz kasetofona sa priključkom za mikrofon na računaru, digitalizovao da ih lakše mogu slušati na kompjuteru. Posebno su mi bile drage radio igre dva manje poznata autora koja ću ovom prilikom, iz poštovanja prema njihovom pisanju, spomenuti: Stanislav Pejković i Sergej Mioč. Njihove radiokomedije ("Kako je komunizam prepila Antuku Šišmana", "Vratija se Šime", "Otpisani" i druge), uglavnom smještene u dalmatinski kraj sa specifičnim govorom Dalmatinaca i njihovim britkim humorom, i dan danas za mene, bez imalo pretjerivanja, predstavljaju prava mala remek-djela radiofonijske umjetnosti. (Da kojim slučajem imam saglasnost vlasnika autorskih prava vrlo rado bih ih učitao na internet da ih podjelim sa drugima jer mislim da su zaista vrijedne pažnje.) Naravno, pored u startu odlično napisanih komada kao i reditelja radio igre, koji dodatno obogaćuju dijaloge nekim zvučnim efektima atmosfere i pratećom muzikom, velika zasluga ide samim glumcima koji samo svojim glasom moraju uvjerljivo da iznesu napisane role i u tome leži glavna čar ovog audio stvaralaštva.

 

tono.19283.jpgDok pripremam intervju sa jednim zanimljivim filmskim autorom iz Beograda, evo prilike da objavim jedan stariji, nadam se interesantan, razgovor koji sam vodio sa drugim autorom kratkih filmova iz Barselone koji je originalno u engleskoj verziji svojevremeno obavljen na portalu Q-Sphere u organizaciji našeg dragog blogera Milana Novkovića iz Londona kojem se ovom prilikom i javno srdačno zahvaljujem (ukoliko sam to propustio u našoj internoj komunikaciji) što mi je pružio priliku i ukazao čast da, pored drugih blogera, pišem za njegov portal. Razgovor sam preveo na srpski i prenosim ga uz minimalne korekcije.

INTERVJU: Tonjo Čousa

Tonjo Čousa (Toño Chouza), scenarista i reditelj iz Barselone je prvi gost na Q-Sphere portalu; neki od njegovih ranijih radova poput kratkometražnih filmova "Ljubav" (De L'amore, 2009.) i "Ujutro" (In the morning, 2010.), malih priča o ljubavnim parovima mučenim problemima veze koje su izražene poprilično nervoznim, nesmirenim stilom kamere iz ruke, sa rediteljevim posebnim interesovanjem za stanje svijesti i unutrašnji život protagonista - privukli su moja "umjetnička" čula i zaokupili mi pažnju. Ali ima tu još nešto. Prikaz nezavisne, erotične i sobom zaokupljene mlade žene koja živi sama - iz kratkog videa pod nazivom "Usamljena" (Seule, 2012.), pobjedničkog rada na Evropskom festivalu kratkog filma 2012. godine (Shortfilm European Festival) - upakovan u finu vruću estetiku, daje dijagnozu poprilično hladne prirode materijalistički orijentisanog svijeta u kojem živimo, a poslednji projekat, "Stvari koje nisu postojale" (Things which didn't exist, 2012.) predstavlja kratku, lucidnu i kompresovanu (gotovo slajd-šouovsku) autobiografiju jednog španskog izumitelja čija se životna priča čini toliko nestvarnom da je zaista teško u nju povjerovati.

 


"Profit je apsolutni Bog 21. stoljeća. I tu Boga nema, da tako kažem. Novcem koji nemamo kupujemo stvari koje ne trebamo, a da bismo živjeli u jeftinom izobilju čitavi kontinenti robuju plaćama od nekoliko centi za beskonačan radni dan. I dok tako izrabljujemo daleke zemlje, njihove izbjeglice zapljuskuju europske obale svojim malenim čamcima i 'prijete da unište naš način života'. Pa ih onda, kad možemo, šaljemo natrag u zemlje u kojima će ih za jaja objesiti njihovi diktatori koje toleriramo jer smo s njima u dilu o dijamantima, fosilnim gorivima i još sto čuda pomoću kojih, naprimjer, rade naši mobiteli. Oni koje mijenjamo svakih nekoliko mjeseci jer nam stvarno, stvarno trebaju novi."

Tena Štivičić

tena2.19268.jpgDobrim poznavaocima pozorišne scene Tenu Štivičić ne treba posebno predstavljati: ona je priznata hrvatska dramska spisateljica koja dugi niz godina živi i radi u Londonu i čiji su dramski tekstovi izvođeni na scenama brojnih renomiranih pozorišta širom regiona i Evrope. Za širu čitalačku publiku njena zaista impresivna biografija, koja uključuje mnogobrojne međunarodne nagrade i priznanja, biće ispisana na kraju ovog teksta u kojem ću se uglavnom baviti "sporednom" Teninom djelatnošću koja se sastoji u, sad već dugogodišnjem, pisanju kolumni za zagrebački ženski časopis "Zaposlena". Par tih tekstova su svojevremeno objavljeni i na Teninom blogu upravo ovdje na Blogu B92 krajem 2006. godine sa vrlo pozitivnim prijemom kod publike a vremenom su objedinjeni i publikovani kao zbirke kolumni "Odbrojavanje" (Profil, 2007.) sa predgovorom urednice časopisa "Zaposlena" Ane Gruden, "Vrag ne spava" (Profil, 2010.) sa pogovorom uglednog književnog kritičara Zdravka Zime i "Pepeljugino maslo" (Hena com, 2016.) za koju poznata književnica Dubravka Ugrešić kaže: "Tena Štivičić ovom knjigom pokazuje da je savladala majstorstvo kolumne."

 
"Loši filmovi su me ohrabrivali više nego oni dobri zato što sam mogao da kažem: 'Ne znam mnogo toga o pravljenju filma, ali siguran sam da bih mogao da napravim bolji od ovog.'"

"Iako podsjeća na pokušaj da roman Rat i mir napišete spuštajući se niz tobogan u zabavnom parku, svako ko je ikada imao tu privilegiju da režira film zna da u životu nema mnogo zadovoljstva koja se mogu porediti sa tim osjećanjem."

Stenli Kjubrik

Na planeti Zemlji vjerovatno ne postoji niti jedan ozbiljan reditelj ili istinski ljubitelj filmske umjetnosti koji nije pogledao bar jedan film, po mnogima ako ne najboljeg, onda najinovativnijeg i jednog od najkontroverznijih reditelja u istoriji filma, Stenlija Kjubrika [Stanley Kubrick (1928-1999)]. Pojedinačne detaljne analize većine njegovih filmova zaista bi zasluživale i zahtijevale znatno veći prostor od jednog bloga a ja sam se trudio, pripremajući ovaj opširniji tekst o Kjubriku čitanjem knjiga, tekstova i intervjua te gledajući filmove i dokumentarce, da spomenem samo najvažnije i meni najzanimljivije stvari vezane za njegov život i rad.

   Stenli Kjubrik je rođen 26. jula 1928. godine u Bronksu, Njujork u porodici američkih jevreja, austrougarskog porijekla. Njegov otac Žak je bio ljekar tako da je Stenli odrastao u udobnom okruženju srednje klase u Bronksu gdje se i školovao. Kao tinejdžer, polaznik srednje škole Taft, izuzev fizike, nije pokazivao veliko interesovanje za učenje (često je prepisivao tuđu domaću zadaću te je čak pao iz engleskog jezika) i sa veoma lošim prosjekom ocjena po završetku mature nije mogao da konkuriše niti na jedan ozbiljniji koledž da bi nastavio školovanje. Umjesto da radi školske zadatke, nakon što mu je otac poklonio fotoaparat, Kjubrik se kao srednjoškolac samostalno obrazovao na polju fotografije i još je prije mature uspio da časopisu Luk (Look) proda svoje dvije foto-priče i vrlo brzo sa svojih sedamnaest godina dobije prvi posao u Luku kao fotograf u kojem provodi punih pet godina (1946-1951) tokom kojih, oslobođen školskih stega, počinje mnogo da čita po slobodnom izboru i potpisuje preko 300 fotografija od kojih se preko stotinu danas čuva u kolekciji Kongresne biblioteke u Vašingtonu (Library of Congress) a neke od njih, u kojima se prepoznaje izuzetan talenat za pričanje priča i osjećaj za trenutak, mogu da se vide ovdje.

 

bojan ljubomir jugovic

bojan ljubomir jugovic
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  27.01.2007 VIP izbora:  59 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana