U skladu sa najavama globalnog otopljenja, u Sloveniji trenutno vlada ledeno doba. To znači da vojska ne tako udaljenim krajevima dotura hranu, čak i u delovima glavnog grada i njegovoj okolini brojna naselja još uvek nemaju struju. Polovina puteva izgleda kao skijaška staza, a druga polovina se od zapalog snega ni naslutiti ne može. Mada, sneg više manje, problem je led, jer već danima pada takozvani žled, ledena kiša koja sobom u led sve okiva. Naravno da od težine leda se krhaju grane, prelama drveće, i pod sobom lome sve na šta padnu, a obaška se lede dalekovodi, što je tek bukvalno mrak. Sve to bi ipak bilo već viđeno da nemamo situaciju sa divljim zverima u Ljubljani...
Elem, Ljubljana je doživela sudbinu ostatka Slovenije i našla se bukvalno okovana u led. Zajedno sa Zoološkim vrtom koji se nalazi u centru grada. Zapravo u delu grada koji je jako šumovit, otprilike kao kad bi Topčider bio na Kalemegdanu. Pored stanovnika Zoološkog vrta, Rožnik je naseljen i ljudima koji tamo imaju vrlo fine kuće, blizu je i studentsko naselje, obaška protokolarna državna vila, em rezidencije ambasada povelikih država.
Pre dva dana, u ponedeljak, smo saznali da je u Zoološkom vrtu vanredno stanje. Ledenog doba povodom. Led je slomio drveće, drveće je palo na ograde obora u kojima su životinje. Provaljena je ograda vukova. Tom prilikom su tamošnji vukovi pokazali da su to samo po imenu. Njihov čopor je otrcan i ućebaniji od poliesterskog pokrivača. Prirode se ni kroz maglu ne sećaju, i zbog toga kada im je ista uprizorila lomnjavu drveća, ubogi vukovi su se posakrivali u jazbinu i odlučili da se ne pojavljuju dok im ljudi ne poprave ogradu i ponovo omoguće bezbedan život bez slobode.
Obavešteni smo da je drveoćopadanije polomilo i ogradu u kojoj je par risova. Jedinih velikih mačaka koje imaju brkove na ušima. Odraslih. Kao i da takozvani staratelji Zoološkog vrta pretpostavljaju da su risovi još uvek negde na teritoriji pomenutog. Odlično. Takvo pretpostavljanje mi je u trenu poverenje ulilo. Dodali su i da risovi nisu opasni za ljude. Još lepše. Mačke su najbolje mašine za ubijanje koje je priroda napravila, savršeni predatori. Naša kućna Marica, mačka crna, koja je u odnosu na risa portabl model, može ruku nekom naivcu da apmutira. Da je malo veća, ja bih sad ovo kucala zatvorena u plakar. Uprava Zoološkog vrta nije rekla šta će da bude ako ti risovi ogladne.
I onda su risovi ogladneli. Koliko prvu noć. Izignorisali su hranu ostavljenu u provaljenom oboru i prošetali se do obora u kom su divokoze. Bez mnogo muke, tehnikom »Vidi švedski sto!«, utepale su vlasnika harema pomenutih koza planinskih, divojarca.
Narednog dana nam je uprava Zoološkog vrta saopštila da se i dalje nada da su risovi još uvek tu negde valjda i da odatle sigurno neće otići sve dok ne izjedu onog jarca. Jer kao risovi ne napuštaju teritoriju na kojoj je njihov plen. Prelepo nešto.
Umesto da traže risove, probaju da ih nekako savataju, uspavaju, namame, namole, šta god, stručnjaci iz Zoološkog vrta, kojima ja ne bih dala ni dve nacrtane veverice da čuvaju, su krenuli da se odazivaju na pozive građana kojima su počeli da se priviđaju risovi. I dok su oni ganjali obične, nedužne mačke, jer strah je velik u očima, mediji nam objašnjavaju sve o risovima što znali nismo. Da su to vrlo diskretne mačke, da se sklanjaju od ljudi, koje su tačno sorte, kakav trag ostavljaju njihove šape, koliku tufni imaju po sebi...Stručni vođa Zoološkog vrta, jer i to imamo čast imati, je još stručnije objasnio da risovi sad mogu da odu kud hoće (ko bi rekao, za to stvarno mora da si ozbiljno stručan), da ne vole teritoriju bez zaklona i da je »sada Rožnik njihov«. Samo nismo saznali otkud tom stručnjaku vreme da nam išta objašnjava umesto da traži pogubljene risove. Zapravo, traže ih ali tako da su postavili dva kaveza u koja bi da ih namame, pa kad se naivni risovi koji su se konačno slobode dočepali, uhvate, stručnjaci Zoološkog vrta će dobiti SMS poruku. Ja sam impresionirana.
Za to vreme smo mi čekali noć, jer bi tada risovi trebalo da se vrate onom ubijenom divojarcu na večeru. Umesto toga su risovi izgleda glockali ptice koje su se naokolo okupljale i odlučili da se ne prikažu. Nisu ni SMS poslali. Ali stručni kažu da je ženka risa počela da se ponaša vrlo »divljački«. Baš me čudi. I ja bih podivljala od sreće i jela sve što mrda, leti i gmiže, kad bih se kao ona rešila zoološkog zatvora.
Još uvek ne znamo gde su risovi. A stiže još jedna noć. Severnoamerički ris je vrlo velika mačka, rekli su nam. Karpatski ris kome pripadaju ljubljanski risovi koji su tu negde oko nas, su mnogo veći od severnoameričkih. Takozvani čuvari Zoološkog vrta se boje za mačju pandu. To je nešto kao baš sladak braon rakun. Jedva su ga nabavili i sad bi risovi za koje ne znamo gde su mogli da izedu tu retkost. Nije da mi nije žao tog stvora, ali prosto ne znam kako da izađem iz kuće.
»Risovima još uvek ostavljaju hranu u njihovom oboru, ali mogućnost lova živog plena je za risa mnogo primamljivija i zabavnija«, piše u saopštenju kobajagi nadležnih u ljubljanskom Zoološkom vrtu.
Divno.
»Ris je visoko specijalizovani predator koji lovi iz zasede«, dodaje Lovački savez Slovenije.
Kažem ja...
Da se ja ipak namažem senfom kad krenem napolje?