Danas mi je stigao mejl iz ovdašnjeg, ljubljanskog inistituta Ifimes, koji se bavi bliskoistočnim i balkanskim studijama. U mejlu je priložen članak, koji je na temu "Novi izazovi za Srbiju i EU u Srbiji", napisao izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju i slovenački poslanik u pomenutom parlamentu, Jelko Kacin. Članak sam prevela (možda ima poneka kucaća greška, izvinjavam se unapred, žurila sam), dakle izvolite:
NOVI IZAZOVI ZA SRBIJU I EU U SRBIJI
Srbija je ponovo na raspuću. Za odlučan korak napred i odlazak u budućnost ne može nikako da se odluči. Umesto da bi njeni državljani bili suočeni sa jasnom vizijom istorijskih političkih ličnosti, koje bi svojim jasnim ličnim pogledom u budućnost i primerom, sa verom i odlučnošću, svoj narod i sve druge stanovnike države, poveli u budućnost, svedoci smo svega drugog. Posle ubistva harizmatičnog i energičnog predsednika vlade Srbije, dr. Zorana Đinđića, na političkoj sceni Srbije više nema, odnosno više nije moguće prepoznati vođe sa pogledom u budućnost, koji bi bili dovoljno ubedljivi ni u Srbiji, a kamoli u svetu. Vidimo, pre svega, sve više zabune i straha, kolebanja, populističkog kompromisarstva, ogromno nacionalističkih popuštanja, zaklinjanja u prošlost i previše željenog emotivnog manipulisanja ljudima, igranja na kartu Srbije kao žrtve i navodnih istorijskih krivica. Srbiji bi danas, više no išta drugo, bila potrebna politika širine i nezavisnosti, za kakvu je bio sposoban naš pokojni dr. Janez Drnovšek.
Nedavni predsednički izbori, uprkos pobedi Borisa Tadića, nisu doneli promene. Srbija ostaje država sa parlamentarnim sistemom, zbog čega je mnogo važnije kako se ponaša vlada. Vlada pregovara sa Evropskom komisijom, a ne predsednik države. On je bio ponovo izabran, a u drugom krugu je pobedio, pre svega, po zasluzi glasova glasača nacionalnih manjina. Oni bolje znaju i osećaju prednosti EU, zbog čega svesno glasaju za postizanje tog cilja. Tom cilju podređuju sve, pa i lična loša iskustva u nadi u promene na bolje.
Da bi političari politički preživeli, često beže u prošlost, mitologiju, tvrdoglavljenje i ucenjivanje međunarodne zajednice, posebno EU, ali ne po modelu ili to ili ono. Njihov model je to i to, odnosno načelo sve ili ništa. Ali, u politici, posebno u međunarodnim odnosima, to načelo nije najupotrebljivije, jer isključuje mogućnost kompromisa. Otvorene pretnje nisu put u budućnost. Pošto nema odlučnosti za budućnost, sadašnjost je, prečesto, nedodirljiva prazna retorika, nepredvidljiva i zavijena u mitove prošlosti. Pre svega je neshvatljiva mnogim političarima u Evropi.
Podeljen politički prostor
Politički prostor u Srbiji je podeljen. Imamo veliki deo, koji je proevropski i izrazito je demokratski usmeren, ali nedovoljan da bi mogao da obavi nužni proboj. Na drugoj strani je jednak ili veći broj ljudi, koji su izrazito nacionalistički opredeljeni, nostalgično traže rešenje drugde i veruju u čudesno spasenje pomoću Rusije. Među njima su neopredeljeni i neodlučni, koji će presuditi na izborima. Bez sumnje je Vojislav Koštunica gubitnik predsedničkih izbora, jer nije uspeo da ih spreči, Tadić je pobedio bez njegove podrške, ključna dilema je sada teška. Kako politički preživeti? A odgovor na to pitanje već imamo. Predsednik vlade se, u želji da je istoriju moguće zavrteti unazad, odlučio za prevremene izbore.
Kao izvestilac za Srbiju pozdravljam promišljeno ponašanje Srbije, koja nije uvela ekonomske sankcije protiv Kosova. U ovom emotivnom trenutku za Srbiju, razumem tvrdu i preteću retoriku nekih političara, ali praksa neka bude posledica razuma i evropskih vrednosti. Status će Kosovu omogućiti dalji razvoj, omogućiće dostup do sredstava medjunarodnog monetarnog fonda i stranih investicija. Važno je da se trgovačke veze između Srbije i Kosova još ojačaju, podstaknu privredni rast i doprinesu evropskim integracijama. Samo države mogu biti članice EU i Kosovo je postalo država.
Neka i Srbija ide napred! Što pre neka ponovo počne da se ubrzano bavi svojom evropskom perspektivom. Radne grupe vlade moraju, sada, da rade još više. Neka se pripremaju na sledeće korake približavanja za Srbiju, za njenu privredu i sve njene stanovnike, koji tako žele u EU. Napadi na ambasade država članica EU u Beogradu, ne mogu biti put u EU i nisu izraz volje većine srpskih državljana. Sada, kada se ambasadori Srbije iz država, koje su priznale Kosovo, privremeno vraćaju kući, neka njihovi zamenici još aktivnije objašnjavaju kakvi su koraci Srbije na putu ka EU. Puta nazad više nema, samo put u budućnost, u EU.
Srbija ne može pomoći ni sebi, ni Kosovu
Srbija još uvek ne uspeva i ne može da pomogne ni sebi, ni Kosovu. Decenije su otišle ni u šta, u slučaju Kosova u sopstvenu štetu. Određivanje statusa Kosova i približavanje Srbije EU međusobno nisu i ne smeju biti povezani, ali su oboje potrebni i poželjni, ako želimo mir, stabilnost i usmerenost u budućnost u celoj regiji. Višedecenijska kriza u Srbiji sigurno utiče na sve neposredne susede, upravo odnosi između država i naroda, međusobno priznavanje i nepriznavanje, a sa time povezano i nepoštovanje na kolektivnom nivou je u tesnoj vezi sa kvalitetom zaštite i uživanja ljudskih prava.
Oduzimanje statusa autonomne pokrajine je srušilo sve mostove između institucija i naroda, prouzrokovavši i raspad obrazovnog sistema. Od tada na dalje većinsko stanovništvo na Kosovu, na osnovnoškolskom nivou ne uči više srpski jezik, mlade generacije njime više ne vladaju, zato i kada bi hteli više ne mogu da ga koriste. Među narodima je porastao još jedan jezički zid, koji zajednice još više udaljuje. Rešenje statusa Kosova je potrebno odmah, da bi spasili šta je moguće spasiti i ublažili nove činjenice, koje su iz dana u dan sve bolnije. Potrebne su ozbiljne mere i napori za razvoj i utvrđivanje međusobnog poverenja, koga nema.
U ovom trenutku Kosovo najviše treba status i priznavanje statusa. Potrebna mu je i pomoć i uprava EU. Odugovlačenje sa priznavanjem Kosova je zapravo nepotrebno mučenje Srbije i Srba. Svi u Srbiji su znali šta će se desiti, a ako već boli, neka se desi što pre, ne na rate!
Od prvog januara 2008. godine su vizne olakšice olakšale i u nekim slučajevima pojeftinile dostup do viza, ali čuda se još uvek ne mogu očekivati. Velika većina ljudi nema ličnih iskustava sa vrednostima, načinom i pravilima života i rada u EU, zbog čega je nerealno očekivati da će ljudi u Srbiji brzo razumeti sve to što smo mi doživljavali u neposrednoj blizini EU, upoznavali i živeli godine i godine, zbog blizine otvorene zapadne granice, a oni su za sve to bili uskraćeni godine i decenije. Ključan problem Srpkinja i Srba nisu vize, ni njihova cena, nego socijalni problemi, siromaštvo ogromne većine ljudi. Ako nema novca, nije moguće putovati na zapad, bez ličnih iskustava nema ni razumevanja, ni svesti o potrebnim promenama, koje se odražava u političkim promenama.
Najbolje mogućnosti među svim državama Zapadnog Balkana
Istovremeno, nesporno važi da Srbija ima, uprkos očitom velikom bekstvu mozgova u inostranstvo, zbog svoje veličine, ekonomskog potencijala, administrativnih kapaciteta, brojnih intelektualaca, najbolje mogućnosti od svih država Zapadnog Balkana da ubrzano ubrza proces svog približavanja EU. Srbija može da postane motor približavanja EU za celu regiju, kada se za to bude odlučila. To će moći tada kada članstvo u EU postavi kao cilj, u centar svog sopstvenog političkog programa.
I za kraj još šta bi moglo biti da je bilo drugačije? Da je Kosovo pre dvadeset godina smelo da postane Republika unutar federacije, možda bi preživela federacija ili bar konfederacija. Nisam »jugo-nostalgičar«, ali u tom slučaju bi verovatno tranzicija omogućavala demokratizaciju i miran rasplet, koji bi do danas već omogućio ulazak u EU celoj Jugoslaviji. Kosovo bi, bez sumnje, dobijalo najveću moguću pomoć iz EU, komesar iz Jugoslavije možda ne bi bio Slovenac. Imali bi bar tridesetpet poslanika u Evropskom parlamentu, kao Rumunija, a ja sam, kao mogući evropski poslanik sigurno ne bih bio izvestilac za Srbiju, jer bi Srbija bila deo EU. Ni svih ratova, mrtvih, ubistava i rušenja ne bi bilo. Ali to je samo teorija, Jugoslavije odavno više nema. Slovenija je u EU, pola godine joj predsedava i ja moram da, u Evropskom parlamentu, izveštavam o napretku Srbije, koga još uvek nema dovoljno. Srbiji treba pomoć i razumevanje, a svetu njena pozitivna reakcija.