Neću pominjati pravo ime glavnog junaka ove priče.
Reći ću samo da se radi o značajnom imenu našega glumišta i meni neobično dragom čoveku. Ime ne pominjem jer je priča na svoj način intimna. Osim toga, ona u sebi nosi muku i patnju koju je mogao imati bilo koji povratnik u Hrvatsku, početkom dvehiljaditih godina.
Zato ćemo našega junaka zvati "Nino - Nikola", jer je to vrlo često ime među Ličanima.
Nino je rano otišao iz svog selašca, čijih je dvadesetak kuća smešteno na polovini puta od Vrhovina ka Korenici, na samom obodu nacionalnog parka "Plitvička Jezera".
Prekrasan kraj, divlje, očuvane lepote. Bio je "jedinac". Tako se to onda govorilo u Lici za jedino muško dete i kad ima sestre. Otac, seljak, spomeničar sa penzijom, poslao ga je u Zagreb, već u gimnaziju, osetivši da je dečak neobičnih interesovanja, i da kad priča, svemu daje neki svoj ton i boju.
Nakon gimnazije upisao je Akademiju i postao glumac. Pričao mi je, kako je i kao dete i kao već odrastao čovek osobito uživao u zimskim dolascima vozom do Vrhovina, gde ga je čekao otac sa sankama koje je vukao njihov konj, pa kad bi na sanke smestio stvari, sedao do oca, prekrivao se do pojasa već pripremljenim biljcem, pa bi oni škriputavo klizeći po snegu i kroz surovu ličku zimu, razgovarali tih sedam - osam kilometara do kuće.Nije tu bilo mnogo reči, ali se osećala radost susreta, ponos i zadovoljstvo.
Negde na pola puta, otac je, po prvi put, kad je Nini bilo 17 godina, iz spoljnog džepa debele šoferske bunde izvadio pljosku sa rakojom i dodao mu"da nazdravi".
- E, tad sam znao da sam položio "za čoeka" - pričao mi je Nina.
I bilo je to po njegovom osećanju najdraže i najvažnije priznanje koje je ikada dobio.
Nino je imao neverovatnu moć transformacije. Za čas je sa ličkog akcenta koji je prirodno govorio mogao skočiti na "lalinski" ili "vranjanski", "zagorski" ili "otočki dalmatinski". Video sam ga jednom dok je glumio ličkog seljaka, tradicionalno odevenog i ta slika je bila potpuno identiča, požuteloj porodičnoj fotografiji moga đeda Stevana iz tridesetih godina, onomad, kad su ga hapsili žandari misleći da je zloglasni ajduk Medić, pa dvadeset ljudi iz sela moralo ići da svojim potpisom potvrdi da on to nije.
Desetak godina pred rat, Nino je preselio iz Zagreba u Beograd. Glumio je u nacionalnom teatru,mnogim filmovina, serijama, jedino nije nikada snimao reklame. U tom periodu su mu se dogodile mnoge dobre i loše stvari. Najpre mu je umrla majka, pa on nakon dve - tri godine, ubedio oca da se ponovo oženi jer nije mogao sam. Dobio je "maćiju" kako se to u Lici kaže. Bila je sasvim dobra prema ocu koji je umro nekoliko godina kasnije. Nino je "maćiju" poštovao i smatrao delom familije. Obilazio je redovno, pomagao kad bi trebalo, svraćao i u ratu.
Nakon "Oluje", maćeha je stigla u Beograd, kod Nine, gdje bi drugo. Kad se počelo šuškati da je moguć povratak, molila ga je da uradi nešto da se ona vrati, pa kako joj bude. Uradio je on sve šta je mogao. Otišao pre nje, prekrio i o svom trošku osposobio opljačkanu i devastiranu kuću, raspitao se o tome kako će ona ostvariti pravo na penziju, gde je najbiliči lekar i druge sitnice važne za život. U selu je već bilo četvoro - petoro starije čeljadi, tako da ona ne bi bila ni sama. No, nije bilo struje. Raspitao se u Korenici ima li izgleda da dobiju struju i dobio odgovor "da to može biti brzo". Čak je pozvao i aktivirao svoju "glumačku vezu" u Zagrebu, viskog funkcionera u vladi, da mu bude pri ruci oko struje, a ovaj širokgrudno obećao da može ručanati na njega u ime staroga poznanstva i druženja. I vrati Nino maćehu, aktivira joj penziju,nabavio najnužniji nameštaj, čak frižider i televizor, kupio pet vreća brašna, kozu, desetak kokoški,psa, petrolejku i petrolej,. Napravio i pseću kućicu, uživajući to leto posle bombardovanja Srbije, u rodnom selu.Odlazio je svaka tri meseca u Liku, da vidi kako teku stvari,ali osim penzije, država ništa nije uradila za "maćiju". Nije se ona žalila, ali on je sve više postajao pesimist. Po državnim kancelarijama i nadleštvima "vrtili su ga u krug". Najpre obećavali, potom postajali sumnjičavi da je njegovo selo u planu za struju, "dođite sutra, raspitaćemo se" i sve tako. Na kraju, zovne on ponovo "svoju visoku državnu vezu", ispriča mu šta se događa i kako ga "dribluju" , a ovaj ga pozove da svrati u Zagreb. I svrati Nino. Odu na ručak. Bijaše to usiljeno srdačno."Čovek za vezu" se nije baš prettrgao u volji da pomogne, no Nino je bio uporan i kako je sve oko dovođenja struje izučio do temelja pomene mu da je to relativno jeftina operacija. Treba samo 7 bandera od trafoa do sela. Te bandere su lopovi povadili i odneli, kazao mu je.
- Sedam bandera - upitao je "čovek za vezu".
- Da, sedam bandera, sedam jebenih stubova. Zbog toga već desetak starčadi čami u mraku bez svoje krivice.
- Pa daj, da prikupimo novac za tih sedam stubova, evo i ja ću sudjelovati - kazao mu je.
- Zar moramo tako
- Izgleda da moramo - ali otiđi u Gospić do "Elektre"pa provjeri može li tako.
Dogovore se da se ponovo čuju, rastanu, a Nino već sutradan ode do Gospića. Ponudi on da će kupiti 7 bandera, pomene i minstra, ali mu službenik "Elektre" hladno odgovori da njegovo selo još nije u planu, i da mu je uzalud kupovati bandere. Kad "dođu na red", biće i bandera.
Vrati se Nino, ogorčen, ali mu je bilo jasno o čemu se radi. Onima što su se vratili otežava se život u svim mogućim varijantama, i država im je istinska zla maćeha.
Sve ovo mi je ispričao kad se vratio u Beograd i na tome je stalo.
Sretnem Ninu u Korenici, dve godine posle - slučajno. Svratio sam na kafu u lokal koji drži naš zajednički poznanik i naravno, posedeli smo.Stvar sa strujom je stajala još uvek na istoj tački. Kako sam imao vremena pozvao me je da odemo do njegove kuće i vidim sve to. Otišli smo i dugo, pričali u njegovom dvorištu. Uz koziji sir i šljivovicu. Selašce je prelepo. Dok smo tako sedeli i gledali preko neširoke, pitome i zelene poljane, ka zapadnom obronku uz koji je vijugao beli, soski put, Nino mi je ispričao čudnu priču koja je prosto izašla iz njega:
- Vidiš onaj put. E, negde kad sam bio dete od 7 - 8 godina, dole ispod, nas nekoliko dečaka čuvalo je goveda i nabijalo gumenu loptu. Odjednom, niz put se uz muklu riku, stuštio neki veliki bik , koga dotle nikada nismo videli. Utrčao je među naša goveda i rasplašio ih. Ostavili smo loptu i preplašeno gledali šta se događa. Kad nam se učinilo da se smirio krenuli smo da ga oteramo, ali on je tek tada skoro pobesneo i počeo da nas juri. Bežali smo kao bez glave, a imali sreću da je to videlo nekoliko starijih koji su strčali sa motkama, i nekako nas odbranili. Nije prošlo dugo, niz put su stigla dva čoveka, vlasnici bika iz susednog, nekoliko kilometara udaljenog hrvatskog sela, i uz pomoć ovih naših što su strčali, uhvatili ga, zaularili i stavili mu brnjicu. Otišli su ti ljudi uz brdo vodeći bika. Moji drugari, uplašeni kao i ja, kasnije su tog pobešnjelog bika u svojoj priči nazvali - "ustaški bik". Sledeće zime sam se razboleo i imao strašnu vrućicu. Majka me je masirala rakijom, sve su činili da vrućica prođe, otac otišao po doktora u Korenicu, a ja neprekidno vrištao - Eno ga..
Koga eno - pitali su me, a ja odgovarao - "Eno Žaronje, ustaškoga bika". I stvarno, svo vreme u tom stanju priviđao mi se veliki, razjareni i pocrveneli bik koji nam je onomad stigao niz padinu koju gledamo.. Kad je sve prošlo, i kad sam prezdravio, plašio sam se te slike.
Danas, nakon svega što se dogodilo, i nakon silne utrošene energije da ovoj starčadi, i sebi kad dođem, dovedem struju, a država me "voza i zajebava", baš kao da sam Jozef K, setim se tog bika. Bem ti čoeka i njegove strahove.
Vidiš, samo sedam jebenih bandera, ali nije u programu...pa to je strašno.I nemaš kud. Zla nam je maćeha ova država, a ja čovek sa jednom dobrom i jednom zlom "maćehom"..
Ćutali smo dugo, iza ovog što je Nino izgovorio..
- Žaronja, veliš, prekinuo sam tišinu..
- Da, Žaronja, i ne znam zapravo zašta sam ti ovo ispričao...
U narednih nekoliko godina, umrla je dobra maćeha, Nino se teško razboleo, pa i on umro, negde 2005. ili 2006. godine.
Prošle godine, prolazio sam cestom od Korenice ka Vrhovinama i trgnula me tabla sa natpisom imena Ninovog sela. Skrenuh ne razmišljajući i kad sam odmakao stotinjak metara, ugledah, prvu banderu. Potom drugu, pa treću i sve u nizu do sedme..Betonske i visoke bandere. Uđoh u selo, prođem pored Ninove kuće. Sve obraslo. Tek se u dve ili tri kuće vidi da nekoga ima. Okrenem se i vratim na cestu. Bem ti sedam bandera..