Jutros, sasvim iznenada, umro je general Mile Novaković. U Surduku, selu na obali Dunava. Selo je mislim u opštini Stara Pazova, i general je tamo živeo od kada smo mi Krajišnici proterani iz Hrvatske. Bio sam davno u njegovoj kućici, udaljenoj od naselja, do koje se stizalo poljskkim putem. Pričali smo o svemu i svačemu nekoliko sati. Čak smo se prisetili da je tačka na kojoj živi, a na kojoj smo sedeli tog časa, on, ja i njegov pas, lepi, crno- beli dalmatiner, bila ivica civilizacija, Limes. I smejali se tome.
Mile Novaković je po mnogo osobina bio izuzetan i neobičan čovek. Rođen je 1950. godine u Vrginmostu, na Kordunu. Prošao je sve škole i bez ikakve trunke na karijeri postao general JNA. Ne razumem se u vojne poslove, ali su neki ljudi koji se u to razmeju, a ja im verujem, bez ikakve zadrške spremno tvrdili da je za odabranu profesiju izuzetno talentovan.
Generala Novakovića sam lično upoznao negde sredinom februara, 1993. godine kad je bio komandant Srpske vojske Krajine.Nekolicinu mojih prijatelja, uglednih građana Knina, mučila je ukupna atmosfera proizvedena Arkanovim dolaskom u Dalmaciju, a radilo se o obnovljenom ratu u Ravnim Kotarima, odnosno Tuđmanovoj agresiji na Ravne Kotare koji su tada bili pod zaštitom UNPROFOR-a.
Arkan se tada pojavio sa grupom ljudi, očito poslanih od države Srbije, koji su zauzeli hotel Aserija u Benkovcu, postavili punktove po okolnim saobraćajnicama i počeli sa širokim maltretiranjem stanovništva. Kad im je i to bilo nedovoljno, krenuli su po položajima srpske vojske u benkovačkom i obrovačkom kraju i počeli šamarati oficire. Nasilje te grupacije je doseglo te razmere, da je pokojni dr Božidar Kulišić dođao kod mene i tražio da zajedno, kao civili odemo do generala Novakovića i tražimo intervenciju. Primio nas je istoga dana kad smo zatražili, mirno saslušao i rekao da ga brine ista stvar koja i nas, i da će uraditi sve da se Krajina reši grupacije kakva je bila Arkanova ekipa. Bio je ozbiljan, sasvim koncentrisan i nekako sam verovao da će to uraditi što je pre moguće. Za nekoliko dana, a to nije bilo baš lako,Arkan i njegovi su poterani iz Dalmacije. General mi je kasnije ispričao da mu je tu Martić, sa kojim nije baš bio u sjajnim odnosima, oko toga bio od pomoći.
Ravne Kotare smo, ako zanemarimo tri sela, tada odbranili. Primirje je sklopljeno negde u aprilu. Sve to smo mogli kapitalizovati planom Z - 4, ali gospodari rata, oni isti koji su poslali Arkana u Dalmaciju, to nisu dozvolili. Po nalogu Slobodana Miloševića ,Plan Z - , koji je bio i naša ratna pobeda je odbijen. A odbio ga je Martić, koji je generalu Novakoviću pomogao da dve godine pre oteraju Arkana.
Mile Novaković se od generala tipa Mladić, razlikovao ne samo po načinu na koji je ratovao, nego po skromnosti, znanju, pristojnosti i pameti. Sa njim ste mogli da pričate o čemu želite. Pratio je književnost, znao filozofiju, mogao da vam uz kafu citira Kafku, Ničea, Šopenhauera, Engelsa, Sartra.
General Novaković je umro od srčanog infarkta. Imao je u trenutku smrti 65 godina. Mislio sam da ćemo, ko zna koliko još razgovarati. Međutim, mali smo u neznanju. Sada mogu samo da žalim što od njega još po nešto nisam naučio. I uopšte, nikad ne znamo kad će ko.
Hrvatska, Tuđmanova vlast je generala Novakovića odmah, još po padu Krajine osudila na neku kaznu. Trebalo im je to da se potvrde i osiguraju od bilo kakve suprotne misli.Uradili su to sa mnogo dobrih, odnosno najboljih ljudi u Krajini. Pravi zločinci njih nisu zanimali.
Razgovarajući jednom sa generalom, rekao mi je - Pazi, ne znam, kako će ti ovo zvučati, ali da u prošlom ratu nije bilo oficira raspadnute JNA bilo bi mnogo više i žrtava i zločina. Što god mislili, to je bio najzdraviji dio stanovništva, moralo relativno stabilan i jedini sa znanjem konvencija o zločinima. Zato će novi režimi gledati da nas satanizuju koliko je to njima potrebno.
Dakle, ono što mene boli jeste činjenica da je umro dobar čovek, častan oficir i neko od koga se još moglo mnogo učit. Umro je relativno mlad, skroman, pristojan i dobar čovek. Neka ti je laka zemlja generale.