Literatura

Lukavica

Drago Kovacevic RSS / 17.04.2014. u 13:17

 

 

Voz za Sarajevo, išao je iz Beograda, sat prije pola noći.

Milana je ispratila Milena i društvo iz škole, Darko, Šepa i Miško sa djevojkama. Pjevali su na rastanku  neke tugaljive vojničke pjesme, a glasovi im bili prepukli od popijenog alkohola prethodne noći i dana. Milan nije pio i jedva je čekao da krene i da se sva ta predstava oko odlaska završi. Desetak minuta prije polaska voza stigao je i Bogoljub Kahriman.

-         Došao sam na nekoliko dana iz Kanade i u klubu mi rekoše da ideš u vojsku i da si ostavio boks. Zašto?

-         Vreme mi je za vojsku, a bez tebe ja teško mogu biti bokser.

-         Možeš vjeruj mi. Imaš ono što se ne uči, srce, glavu i tvrde pesnice. Hoćeš da vidim u Sarajevu da tamo treniraš? Naši u klubu imaju dobre veze i mogu to srediti.

-         Nemoj, u vojsci ću razmisliti šta dalje da radim. Hvala ti za sve čemu si me naučio.

-         Javi se, ja ću Darku ostaviti adresu.

Zagrliše se i Bogoljub ode.  Milana je obradovao njegov dolazak da se oproste.

Za desetak minuta, voz je već izlazio iz Beograda. Dok je grabio kroz noć i daljinu, on je razmišljao o Nataliji. Šta li mu je htjela poručiti onim poljupcem? Šta ona zapravo hoće od njega? Zašto se prema njemu ponaša da čas razumije kako ga voli a čas kako ga mrzi i ne podnosi?

I pored pijanog pjevanja i dreke regruta kojih je bila prepuna sarajevska kompozicija, Milan je uspio zaspati i probudio se u Podlugovima na ulasku u Sarajevo. Već se bilo razdanilo. Izašao je iz voza razmišljajući šta da radi do odlaska u kasarnu. Pred sarajevskom stanicom je ugledao lijepu fontanu i prvo što je uradio, otišao je da se umije. Iz nevelike torbe u kojoj je nosio samo najneophodnije stvari, sredstva za higijenu i dokumenta, izvadio je peškir i temeljno obrisao lice. Odmah se osjetio bolje i prvo što mu je palo na pamet bijaše – život je lijep. Odlučio je da obiđe grad u kome nikad ranije nije bio, a za koga je čuo mnogo dobroga, pa da onda uvečer uzme taksi i odveze se do nekoliko kilometara udaljene kasarne. Tako ga je savjetovao i rođak koji je nekoliko godina prije upravo tu služio vojsku.

Dan je bio lijep.Nebo nad Sarajevom ličilo je na svijetli svilajski kamen, išaran tek po negdje nekom tamnom mrljom gradskih isparenja i fabričkog dima.

Hodao je ka čaršiji, uzvodno uz Miljacku ispresjecanu mostovima. Gradska Vijećnica mu je privukla pogled skladom i zlaćanim odbljeskom.

Kad se našao pred katedralom njeni zvonici su mu vukli pogled u visinu. Odatle bliza Begova džamija, izgledom i svojom kupolom natjera ga da zastane i uđe u džamijsko dvorište puno golubova, ali ne dalje od šedrvana sa koga je žuborila voda. Hodajući tog lijepog dana zrele jeseni bučnom Ferhadijom punom mladosti ka Baš – čaršiji, zaključio je da nema puno takvih gradova, tako lijepih i sa tako lijepim djevojkama.

Ipak nije čekao noć da ode u kasarnu. Poslije šetnje je ručao na čaršiji, a onda taksijem otišao u kasarnu. Na kapiji velike kasarne čekao ga je jedan drugi svijet. Već je tu počelo legitimisanje, preuzimali ga dežurni i konačno je stigao u prostoriju za prijem regruta.

Crnomanjast, mlad vodnik ga je dočekao za stolom držeći u ruci karton. Pitao ga je za lične podatke mada je na kartonu sve pisalo.

-         Odakle si, pitao je vodnik.

-         Iz Beograda, odgovorio je Milan.

-         E, vas najviše volim, rekao je nadmeno.

Milan ga je upitno pogledao.

-         Šta me gledaš? U danima koji predstoje, pobrinuću se da ribaš svakoga dana, baš zato što si iz Beograda.

-         A, odakle ste vi, bojažljivo upita Milan.

-         Iz Despotovca, ali to nije važno, reče vodnik.

-         Pa zašto mi onda pretite?

-         Ne pretim, ali ti odmah stavljam do znanja da ne volim Beograđane jer ste mangupi i ne slušate, svi redom. A kod Tome to ne prolazi, jel jasno.

-         Jasno, reče zbunjeno Milan.

Toga dana Milan je zadužio i obukao uniform, bio ošišan do glave, a nakon kupanja su ga u kupatilu zaprašili nekim čudnim praškom, ružnoga mirisa, koji mu je ličio na prašak protiv buva kojim je njegova baba, davno, po nekad znala posipati biljce, s proljeća.Dobio je i nekoliko vakcina pa kad je došao u spavaonu gdje je morao gomilu vojne odjeće složiti u relativno malu metalnu kasetu, nije se osjećao baš dobro. Srećom, naišao je na desetara, baš iz Batajnice koji ga je prepoznao,išao je u školu godinu prije njega i zvao se Mićo Babić. Pomogao mu je i pokazao mu je kako se to radi.

-         Sad ćemo biti zajedno i ja ću ti pomoći, rekao mu je, odlazeći kod drugog regruta da i njemu pomogne.

-         Hvala ti, reče Milan.

-         Sačekaj da ovo uradim pa da te vodim u menzu na večeru. Ovdje sve mora po planu. Navićićeš se ti brzo, nisi džaba sportista.

Taj prvi dan, Milan je legao mrtav umoran. Ujutru, prije svanuća, čuo je kako se neko dere – Ustaj vojsko. Svjetlo u spavaoni je bilo upaljeno i on na vratima vidje vodnika Tomu, onoga što mu je jučer kazao da ne voli Beograđane. Vojnici su poskakali iz kreveta, no njemu dođe da baš ne posluša odmah. Ostade u krevetu. Vodnik je sa vrata preletio očima preko spavaone da vidi jesu li svi ustali.Ustremi se ka njegovu krevetu, stiže tamo, dograbi ćebe i zbaci ga sa Milana.

-         A, ti si Beograđanine. Što ti ne ustaješ, praviš se mangup, aa?

-         Nisam znao da treba tako odmah, reče tobože naivno Milan.

-         Odmah nego kako, naučiću ja tebe pameti. Ajde, na noge, dreknu Toma sevajući očima.

Milan skoči. Iako nije podnosio dreku bio je zadovoljan sobom što je iznervirao tog neugodnog vodnika.

Kad je vodnik izašao, prišao mu je desetar Mićo Babić i prijateljski se smješeći rekao.

-         Pazi, ovaj je neugodan. Imaćeš sa njim problema jer je sadista i ne voli Beograđane.

-         To mi je jučer odmah rekao. A zašto ne voli?

-         Zato što su ga ranije neki zezali, i on uobrazio da su svi Beograđani mangupi, da se izvalče i da imaju veze kod viših oficira. Čudan tip. Teraćete sigurno često da ribaš WC i da požarčiš. Čuo sam da je nekog momka iz Zemuna prije mog dolaska istukao kad su ostali sami, ali se to zataškalo.

-         Mene bi teško istukao, nasmija se Milan.

-         Znam, ali možeš imati neugodnosti, to sam htio da ti kažem.

-         Hvala ti.

Vodnik Toma je zaista narednih dana uvjek pronalazio za Milana neke vanredne obaveze, vraćao ga sa smotre da ponovo čisti čizme, da se ponovo obrije iako se tek počeo brijati i radio mu razne sitne smicalice uz dreku i bučne predstave pred drugim vojnicima. Morao je svako jutro da očisti WC, a samo ga je pravilo službe zaštitilo da ne požarči svaku noć, ali je požarčio svaku drugu.

Jednoga dana, negdje pred zimu i prvi snijeg, stigao je glas da u posjetu kasarni dolazi vrhovni komandant drug Tito. Svi oficiri u toj velikoj kasarni su se uznemirili, jer je, iako uredna i čista, kasarna za vrijeme te posjete morala blistati. Trajale su  pripreme nedjelju dana i Milan je svaki dan ogromni vojnički toalet na spratu svoje spavaonice morao očistiti tako da se vodnik Toma može na podu ogledati. Na sam dan Titove posjete, on odluči da napakosti vodniku. Predvidio je vreme kad će ovaj doći u kontrolu i na samom ulazu nije očistio ništa. Kad ga je, na inače praznom spratu, čuo da se penje uza stepenice, dohvatio je krpu i četku i pravio se da radi. Toma je po navici dotrčao do ulaza i vidjevši neočišćeno, počeo luđačku dernjavu.

-         Šta je to propalico, na šta to liči? Ja ću tebe na vojni sud.

Milan mu je, ne okrećući se dobacio tiho.

-         Ne deri se majmune.

Tad je Toma izgubio svaku kontrolu i desnom nogom svom snagom po nogama udario Šarca. Ovaj je to instiktivno osjetio, zauzeo čvrst stav i nije se srušio, ali ga je zaboljelo.

-         Za ovo ćeš na vojni sud vodniče, prosikta Milan kroz zube, još uvjek se ne okrećući i držeći četku za ribanje u rukama.

-         Kakav vojni sud, pa ko je vidio da sam te udario. Oćeš opet, reče Toma nekim potmulim glasom.

Milan se tada okreku, pusti četku iz ruku, i zabode mu takav aperkat u pleksus da se ovaj samo previo unapred, kao da je pukao u pojasu. Dohvatio ga je da ne padne, malo pridignuo i nasmija mu se u lice. Toma je ostao bez vazduha, i zijevao kao riba na suvom, kolutajući očima. Kad je došao do vazduha, Milan ga pusti i podrugljivo mu reče:

-         Ni ovo niko nije video vodniče, a sad se gubi da završim posao.

Do kraja vojnog roka ga Toma nikad više nije dirao. Siledžije očito razumiju najbolje jezik sile. Našao je nove žrtve i na njima hranio svoj sadizam.

 



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

cane cane 14:25 17.04.2014

cao

dragec
8c_competizione 8c_competizione 18:30 17.04.2014

neprocenjivo!

Ni ovo niko nije video vodniče, a sad se gubi da završim posao.

Do kraja vojnog roka ga Toma nikad više nije dirao. Siledžije očito razumiju najbolje jezik sile.




vidis, mene je (moja mila) majka ucila da se u zivotu ne tucem i ne svadjam, misleci da ce tako u zivotu sve biti reseno.

secam se jednom dok sam kao klianc posetio majku dok je jos radila u zadnjoj firmi, pred penziju. njen kolega koga je mnogo postovala (pokoj mu dusi), joj je posle moje posete (i naravno upoznavanja sa njim) kratko prokomentarisao: "upropastila si dete!" mosh misliti kako se mama prvo osecala uvredjeno, cuj upropastila dete. ondak joj je objasnio da "upropastio" ne znaci da sam los ispao, daleko od toga, vec da sam lose pripremljen za realan zivot i realne ljude oko sebe. nije zamerila iako je smatrala da je ipak dobro postupila (jesi mama!).

tako naucen sam otisao u vojnu skolu (dakle tamo provedoh ipak vise vremena nego li prethodno navedeni boxer)

i naravno da je tamo billo bully-ja, kao i u osnovnoj skoli. i naravno da sam naucen lepom ponasanju i postovanju drugih trpeo maltret od par njih, jednog sam u zubima mogao nositi. doduse, taj se uvek osiguravao vodeci sa sobom jednu volinu kao back-up, nikad se ne zna.

i to je tako islo neke 3 godine dok mi jednom nije puklo na sred casa (bem ti profana koji nije stvari sankcionisao) i kada sam liku na sred istog casa opalio takav samar da je spao sa stolice. naravno da se kurobecao jos posto je volina sedela blizu i bila spremna na akciju.

hm, posle toga smo se "elegantno" zaobilazili na krugu kasarne i ostatak Srednje skole je protekao ko podmazan. posle ga nisam vise video posto sam nastavio na akademiju.

interesantno, lik me je zvao na godisnjicu mature koju organizuju on i ona prethodno navedena volina. naravno da mi nije bilo ni na kraj pameti da idem.

sve je to deo zivotne skole (koja se ipak mora proci i nesto iz nje nauciti mama!)
zovitemegrunf zovitemegrunf 00:21 19.04.2014

Kahriman

Lepa priča, Drago. Detalj sa početka mi ne da mira: sećaš se tog rivalstva: Kahriman - Vranešević?
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 14:06 19.04.2014

Re: Kahriman

zovitemegrunf
Lepa priča, Drago. Detalj sa početka mi ne da mira: sećaš se tog rivalstva: Kahriman - Vranešević?

Sećam, kako ne. Sećam se i njegovih borbi sa Parlovom, kao borcem u nastajanju.
pozz

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana