Danas je Aranđelovdan, zapravo Sabor Sv. Arhangela Mihaila. Anđeli su duhovna bestelesna bića, koja izvršavaju Božiju promisao. Ima ih veliki broj i prema hierararhiji su podeljeni u devet rangova ili devet činova.
Svaki čovek, na dan krštenja dobije svog anđela, koji se naziva anđeo mirni, verni učitelj, čuvar duše i tela, pričao mi je dok sam bio dete moj đed Stevan. Oni nemaju telesnih želja i briga kao ljudi pa večno ostaju mladi i lepi, a pošto lete gde ih Bog pošalje, na ikoni im se slikaju i krila.
Najviši među anđelima su sedmorica arhanđela, među kojima je Mihailo, koji ima još i titulu arhistratiga, i on ima posebne moći, govorio mi je đed. Tako Arhanđel Mihailo, može sklopiti vilice svakome vuku kad god hoće i vuka se ne treba bojati ako mu se moliš, pa taman da ga sretneš u najgušćoj šumi i tamo gde nikoga nema. Setim se često ove priče moga dobroga i mudroga đeda Stevana, znanoga Kapitan, ispričane u nekoj od tamnih bukovačkih noći, dok me je kao dete pripremao za život. Iz mnogo razloga, mada mi nije krsna slava, današnji praznik mi je naročito drag. A drag mi je i zbog čudnoga događaja iz proteklog rata koji se završio sasvim sretno i kojim je, upravljao, po svoj prilici niko drugi do nebeski ratnik Arhangel Mihailo.
Beše to na Aranđelovdan, 1991. godine. Moj brat Nikola, bio je na frontu, u šibenskom zaleđu, na liniji prema Skradinu. Danima nije bilo nikakvih borbi. Razmak između naših i hrvatskih linija je bio miniran sa obe strane, i tek na kraćem pojasu ničije zemlje beše prostor bez mina. Vojska se po malo dosađivala. Tek bi izviđači povremeno dobijali zadatak da prođu kroz uzak prolaz u minskom polju i osmotre pažljivo šta se događa na drugoj strani, ima li kakvih pomeranja i sprema li se štogod. U svanuće, Nikola dobi zadatak da prođe kroz minsko polje, osmotri šta se događa i izvesti komandira, jednog simpatičnog, mladog poručnika, Slovenca. Pažljivo je prošao stopu po stopu i taman kad je stupio dvadesetak metara na ničiju zemlju, čuo je iza kamena desno tihu, ali oštru komandu - Baci pušku!
Nije video protivnika, šanse da preživi bile su mu nikakve, i on pusti pušku iz ruke.
- Podigni ruke i kreni ka meni tri koraka, bila je sledeća naredba.
Zakoračio je tri koraka u desno sa podignutim rukama i stao. Iza kamena je sa puškom na gotovs izašao crn, kratko potšišan vojnik bez kape, u maskirnoj uniformi kakve su nosili hrvatski vojnici. Delovao je gipko, spretno i očito bio sam, jer se dvojica iza onoga kamena ne bi mogla skloniti.
- Di si poša - pitao je.
- U izviđanje.
- Pa jesi pomislija da moš mene trevit, ironično je postavljao drugo pitanje hrvatski izviđač.
- Nisam, nismo primetili do sada da dolazite dovde.
- Eeee, viš kako se lako prevarit, nego šta ćemo sad?
- Ne znam, puška je tebi u ruci, a moja je na zemlji, odgovori mu Nikola.
- Je, pošteno kažeš. Da u tebe pucam, skočiće ovi tvoji i gore sa glavice me mogu skinit prije nego umaknem. Da te gonim sobom, ne isplati mi se, koji ćeš mi kurac. Da se ovdje sa tobom rvem, mrzi me.Nego da se dogovorimo, šta kažeš?
- Ajde, ako me ne zajebavaš.
- Haha, dobar si. Cjenim izviđače, jer to ne mogu biti kukavice, jebi ga. A i dobre sam volje. Lijepo ću ti isprazniti pušku, izvaditi okvir i pustiti te da se vratiš. Ja ću isto nazad. Komandirima ne prijavljujemo da smo se sreli, neka primirja još da ljudi ne ginu. Rećemo da je stanje redovno. Oćeš tako?
- Oću, a šta drugo mogu?
- Da ti vjerujem?
- Vjeruj, dužan sam ja tebi a ne ti meni.
- Ništa, makni se onda u stranu da ti dovatim kalaš.
Nikola odstupi u stranu i stade,a hrvatski izviđač dohvati pušku, izbaci metak iz cjevi, izvadi okvir, isprazni ga, gurne ponovo u pušku i dobaci mu je.
- Ajde sad, skroz će se razdaniti.
- A ti?
- Idem i ja, i kako smo rekli.
- Biće tako.
- Adio, reče Hrvat i krenu ka svom minskom polju.
- Adio, promuca Nikola.
Tri dana kasnije, na Sv. Stevana Dečanskoga, našu krsnu slavu, pričao je ovo čudo od priče,tiho kao da se moli, mom ocu i meni, zamišljen, ozbiljan i tako tvrdih crta lica kakvog ga nikada nisam video.
- Svetom Aranđelu se pomoli i zahvali, reče mu otac.
- Slava mu i milost, stalno na to mislim, jednakim glasom je govorio dalje.
- Nebeski ratnik vam je obama bio zaštitnik i zato se čudo dogodilo, prozbori otac skoro suznih očiju.
- Kad nebeski ratnik hoće on i vučijim vilicama ne da da se razjape, progovorih rečenicu pokojnoga đeda, njima obojici znanu, i oni se blaženo osmjehnuše.