Danas se udaje naša Ana. Dobro jutro sa tremom i frkom. I sve kako sleduje. Ana je deo naše proširene porodice. Ana je Beograđankica. Advokatica. Kada se nasmeje, na obrazima joj se naprave rupice. Kažu Slovenci da te rupice ostanu od anđelovog poljupca. Kada te noću anđeo poljubi, ulepša ti osmeh za ceo život. Ana se stalno smeje, oči joj se poluzatvore i smeju zajedno sa anđeoskim poljupcima.
Ana se udaje za Srđana. Srđan se isto kao i Ana stalno smeje. Pravi šarmantni Beograđanin. Ana i Srđan danas ima da prežive frtutmu, kojoj će se smejati tek kada prođe. Kada budu gledali slike sebe, torte, rođaka. Tek tada će da vide svoju svadbu. Danas su samo glavni junaci velike predstave.
Ovaj blog je svadbeni dar za Anu. I Srđana, naravno.
Anina udaja, kao i svaka uostalom je odlična prilika da se izvadi foto-album i pogleda sopstveni obred. Naš je više no zabavan. Bio i ostao. O čem će doveka svedočiti slike u albumu na sitno cveće. Zajedno sa tekstom Duška Radovića, koji su nam čitali, tada, na venčanju. Poslala nam matičarka, da ne kažem delegatkinja.
Žmu i ja smo se venčali na prepad. Davne 1989. godine. I to ovako: kao uostalom i većina objekata svadbi, želeli smo da venčanje izvedemo u miru i tišini. Bez gomile rođaka. Bez gungule i drame. Samo mi i kumovi. Povodom čega smo otišli u Novi Sad. Budući kumovi su nam objasnili da je to pravo mesto za venčavanje bez cirkusa.
Normalno da smo imali tremu. Krenuli smo da zakažemo venčanje, a put do Novog Sada duži no ikad. U Novom Sadu čekaju budući kumovi. Zajedno otklipšemo u opštinu. Osoblje nabaci osmeh broj 3 – »O, tako mladi, baš divno, samo napred deco«. Kumovi se smeškaju. Oni su celu priču već prošli, lako im je da se klibere. Nas dvoje se pozbunjivali. Ne možemo da se setimo sopstvenih datuma rođenja. Nadležna sipa pitanja kao španska inkvizicija. Ubrzo, kada smo dotičnoj priznali sve brojke, stižemo do slova. Tu nastaje problem. Čista trema. Nadležna sa zanimanjem prati našu ping-pong raspravu o tome da li se Greganovič piše sa ć ili sa č. Od sve frke, ja krećem u etimologiju prezimena, pokušavajući da ubedim budućeg Žmua da ja ipak bolje znam kako se on stvarno preziva. Kumovi grcaju od smeha. Opštinska radnica nestrpljivo glumi srdačnost. Na kraju se ja odlučujem samo za Žmuovo prezime (shvativši da ću se ceo život potpisivati pola sata, ako zadržim i svoje) i nalazimo se na č. Potpisujemo narudžbinu za venčanje, nadležna svečano saopštava datum i isteturavamo napolje iz opštine. Opštinska radnica odlazi na kratak odmor u obližnji sanatorijum, a kumovi, konačno glasno, pršte od smeha.
Posle je kuma, buduća, otperjala da drži časove engleskog, na Radničkom univerzitetu. Kum, Žmu i ja smo se zanimali, u njihovom stanu. Kum i Žmu su zalivali uspešno zakazivanje venčanja, a ja sam listala ostavljeni album. U kome se Kum i Kuma venčavaju u prisutvu 23.795 svatova i 56.953 najbliža rođaka. Lepo su me žmarci podilazili. Ako ne zinem roditeljima, naljutiće se. Ako kažem kada, samo će da osvane pred opštinom najbliža rodbina. Broj dovoljan za izazivanje saobraćajnog kolapsa u Novom Sadu.
Žmu i Kum su postajali sve glasniji i veseliji, na šta se odjednom čuo budućeg Kuma glas:
- Pa dobro, ako hoćete da se venčate bez gužve, što se ne venčate danas?
Žmu: Kako danas, pa to ne može, danas smo zakazali...
- Šta ne može, kako ne može, sad ćeš da vidiš...HALO, opština!...
U roku od odmah, budući Kum je hipnotisao opštinu novosadsku da nas privenča, sad i odmah. Meni je oduzet album. Žmu je načisto zbunjen trćao za Kumom u galopu. Za njima ja. Pravac opština, a pre toga da se kupi burma. U pauzi dvokratnog radnog vremena. Natrčavamo na slučajno otvorenu juvelirnicu, na Dunavskoj. Prepadnuti, sanjivi prodavac, traži dugme za poziv pandura. Mi izbezumljeni gledamo u šareniš od prstenja. Kum i Žmu dreče:«Biraj!« Šta da biram, samo prstenje. Sa kamenjem. Neće valjda Žmu da nosi buba-maru od rubina ceo život...Na svu sreću, natrapali smo na robnu kuću. Socijalizam lično. Imaju i burme, izvolite...Jes' samo pare nismo poneli. Kum velikodušno piše ček, burme u kesicu robne kuće i tutanj u opštinu.
U opštini delegat. Dosadno mu. Četvrtak popodne. Venčavaju se samo reprizeri i konjokradice. Nas dvoje sedamo na stolice uza zid. Kum obara rekord afričkih poštara i trči po Kumu. Jer sam ja odbila da se navata prvi nedužni prolaznik, uzme za taoca i ponovo oslobodi, ako se potpiše kao moj kum-svedok.
Sedim sa kesicom robnih kuća. Žmu isprepadan i zbunjen. Delegat-matičar đavolski namiguje i otvara fioku. Iz fioke vadi flašu od viskija. Šta je unutra niko ne zna. Nudi Žmuu, za utapanje treme. Ubogi Žmu ne sme da odbije, Delegat-matičar iz lakta seče cug. Vodene čaše iz druge fioke. Gde li drže dokumentaciju, ako su im stolovi puni servisa i vatrene vode?
Uskoro su u kancelariju upali zaduvani Kum i isprepadana, bez daha, sva raščupana Kuma. Izvučena sa časa engleskog. Đaci se razbežali, prosto ne verujući u toliko srećan dan.
Obred je mogao da počne. Veseli Delegat-matičar je okačio lentu, veličine pozorišne draperije. Pridružila mu se i mladica, koja je izašla iz obližnjeg plakara. Lentirani delegat nas je postrojio, utvrdivši prvo da mi nismo kumovi, koji čekaju mladence. Kao i da nismo brat i sestra, kao što je on mislio. Ni jednojajčani blizanici. Vatrena voda. Delegat je krenuo napred, mi za njim. Sledilo je pitanje: »Može svadbeni marš?« Žmu je propištao:«Može, ali tiše.«
Onda su lente stajale ispred nas. Mladica je čitala Duška Radovića. Delegat se srdačno ljuljao. Kum se behemotski slatko smeškao. Sa sve rupicama na obrazima. Kuma se sabirala, polako, još uvek zaprepašćenog pogleda. Strašno me bolela noga. Stopalo, levo.
Na kraju obreda, poljubac, burme i potpis zabodenog nosa u onu knjigu, k'o razredni dnevnik. Sledovalo je kolektivno ljubljenje, gde se izvukla samo tetkica, koja je slučajno ušla sa portfišem i kantom. Mislila da je radnja već zatvorena. Stopalo je i dalje bolelo. Sledilo je rukovanje u pozdrav i bris po velikim stepenicama, na dan, koji kao da je napolju čekao, da se sve završi, pa da nastavi sa radom.
U kineskom restoranu, onom sa najboljim pirinčanim kolačićima, što se moče u vruću čokoladu, kelner nam je poklonio dve kafene šoljice. Eno ih u podrumu, u kutiji sa prvim dečijim cipelicama i kutijama od prvih dečijih cipelica, sa računima od prvih dečijih cipelica.
Kuma je celo veče pijukala:«A, kostim što sam džaba dala da se šije...svilen...«
Usput sam saznala da me stopalo boli, jerbo je Žmu poslušao Kumov savet. Sve vreme venčanja je stajao na mojoj levoj nozi. Da obezbedi dominaciju u braku. Ha!...kako da ne. Jedino što mi i danas, to stopalo, malo ometa moj uobičajeni broj cipela.
Tako sam se ja udala. Bez princezaste venčanice i vela (svraka u meni ipak malo žali zbog toga), koji nose ljupke, loknaste devojčice. Bez ružinih latica unutra i pirinča napolju. I bez 25.893 najbliža rođaka.
Drž' se Anči! Srećno!
I dabogda vas bilo, bar, koliko i nas.