Pogledaš me, pogledaš kroz mene, izgledaš sebi kao da si sama sebi dovoljna, i okreneš se i odeš
Ne odeš na tramvaj broj 13, u pičku lepu materinu ili tamo gde te svi znaju
Odeš na moj jebeni hodnik, meni pod kožu jer tvoj je pogled infektivan, pa dobijem ikterus, koprivnjaču, dobijem herpes, da je makar genitalni, znao bih da sam te imao bez razmišljanja i te bi me sanke vozile, do Laponije i nazad
Čekam te ispred zgrade, kažeš
Bog naravno ne postoji.
Jer da postoji imao bi kompjuter i vodio računa o savakom od nas. Bar kad mu se molimo ili kad ga psujemo. Ovako prepušteni smo sebi i svojoj pameti. A ponekad i sveštenicima kao tumačima Boga.
Име аутора због његове сигурности нисам смела да објавим, јер су услови у којима живе изузетно тешки и по његову породицу и по њега њега опасни за живот.
10.10.2013.
Neee...!
Sa obližnjeg trga dopiru zvuci tonske probe."Opet neki politički skup", pomislio sam. U ovom gradu mi nešto mnogo mitinguju, ovo im uopšte nije prvi put. Ili sam ja baksuz, pa 'natrčim' ovde uvek kad ne treba... Ali kad sam već počeo da sviram, mrzi me da se premeštam. To premeštanje mi je uvek mnogo mrska rabota.
I baš kada su ptice iz parka počele nešto da se za**bavaju, da grupno lete u krug i 'deru' se, počela je i "čavka" sa trga da se dere u mikrofon... Pošto je izgleda to ipak bio neki koncert, a ne politički skup (nikako da krene neki govor), i bilo je veoma bučno, morao sam da se preselim na drugo mesto, koje, ispostavilo se kasnije, i nije tako loše. Naprotiv!