Zabeleženo ovih dana ... užurbano i predano pedalisanje ka horizontu gde obitavaju sreća i obećani prosperitet i evropejstvo ...
svako upoređivanje i traženje sličnosti sa lokalnom situacijom bi se moglo oceniti kao zlonamerno i nepatri(j)otsko mišljenje ...
Ispričaću vam jednu kratku priču. Priča nema ime, preziva se Staletović i potpuno je istinita.
U novembru 2013, nakon uspešne rekonstrukcije, uselili smo se u novi dom na Zvezdari. Jeste da smo papire za gradnju čekali 14 meseci, ali smo tek po dobijanju svih potrebnih dokumenata – obavili posao. Kad sam od opštine Zvezdara dobio pravosnažnu upotrebnu dozvolu (kojom ti se verifikuje da si sve uradio po pravilima i platio svakojake dažbine) osećao sam se kao IKEA kad im onomad ministarka Mihajlović dodelila dozvolu.Znači, moćno.
Malo nakon useljenja
U jednom trenutku, starija gospodja sedela je za nasim trpezarijskim stolom sa svezanjem novcanica strane proiyvodnje u rukama koji je nudila mojoj zbunjenoj majci - ali, krenimo redom!
Nema druge, raskrčiti u sebi sebe, stalne stanare privoleti ili zaobići, ukoliko je moguće, prijavljene podstanare umiriti, rasterati bespravno useljene, ne plaćaju ništa, zamandaliti vrata ( prozore zakovati daskama) pred onima što su u čekanju razapeli šatore na obalama kapilara i unutrašnjim obroncima lobanje nadajući se brzom ulasku ne hajeći za uništene travnjake, zatrovane izvore, zagađen vazduh... izbledele misli, zaludne emocije, izgubljena nadanja... Nema druge, krenuti prvo protiv sebe, zaokrenuti u sebe.
I, šta sam očekivao, čemu se nadala, rasporen listom suvog kukuruza?!
Bio je vreo julski dan, 35 stepeni u hladu, utorak. Odvukoh se na posao samo da mi konacno uruce Resenje o godisnjem odmoru, papir koji mi daje tih dvadeset dana slobode, dvadeset dana za mene i samo mene. Dosao sam kuci, bilo je jos prepodne. Odmah sam krenuo u akciju ...
Svetlost dana je generalno precenjena stvar!
Odslušao sam poruku na sekretarici: Čaj kod mene i čitanje poezije, toplo se obuci…
Nakon što sam namirio psa, dohvatio sam jednog Šilera s police i krenuo u posetu. Jesam se toplo obukao, iako je kalendarski još uvek bilo leto, ali septembar zna da bude varljiv. Došao sam u dogovoreno vreme. Zatekao sam odškrinuta vrata.
Niz staklo na prozorima slivale su se kapi kiše. Najpre sporo, dok jedna ne uhvati drugu, a zatim bi nestajale u trenu. Stakla na naočarima zaboravljenim pored Igre staklenih perli prelamaju svetlost koja dopire sa TV-a sa koga ne dopire ton. Staklo ekrana je musavo po ivicama. Prave se mala ostrva prljavštine koja su preživela krpu. Odvojena su od kopna prljavštine koje se u tankom sloju hvataju na sam rub stakla. Neizbrisivo kopno i arhipelag koji nema ko da obriše. Staklo u kupatilu je primilo na sebe više od trideset Judinih kovanica i sada mi, premazano srebro nitratom, svakim danom izdaje ko sam, a ja to ne konstatujem. Vidim samo bradu od tri nedelje. Staklo sijalice u kupatilu ne ispunjava svoju svrhu. Bolje se snalazim u mraku. Obrijaću se sutra po danu. Možda.