Situacija je još uvek pod kontrolom. Skoro. Mada klizi ka izmicanju. Broj mimoprolazećih sarađuje sa količinom ukrasa i dekora različitog karaktera, u cilju približavanja našeg stana prometnijoj železničkoj stanici. Fale samo potrebni. Žmu. Koji je već tri puta pomerio vreme svog prikazivanja u toplom domu.
Dođi kod mene sama sam.
Ne pamtim kad sam poslednji put poslala ovakvu poruku. U to vreme nije ni bilo smsova. Samo razvlačenje feder žice do krajnjih granica njene telefonske izdržljivosti i prvog plakara, koji je svojim naftalinskim mrakom garantovao privatnost razgovora sa tadašnjim objektom zaljubljenosti.
Došao je. Odmah. Iz dnevne u spavaću sobu. Iako sam ga slagala, nisam bila sama. Njegovo mesto na krevetu su uzurpirali pas manji od svog imena, Iki Varvarin i plavooki džin-mačak, koji je predenjem radio na aktiviranju tektonskih ploča. Pomerio ih je, prekinuvši Ikijevo raspekmeženo mljackanje, koje je simuliralo vilični rad babe koja traži zaturene državne zube.
Poslednjih godina pred starim hotelom Brela, na zelenoj klupi, kao sastavni deo horizonta, sedeo je Stipan. Širokih leđa koja su zaklanjala Brač u maglici vrućine, visok kao otkinuta stena sa Biokova, Stipan je mučaljivo provodio dane, uveče se pretvarajući u zastrašujuće veliku senku.
Stipan je nekada bio mornar, ali je ostao bez posla u do tada uspešnoj društvenoj firmi za lovljenje riba i njihovu sinhronizaciju sa povrćem u šoku. Zbog toga je Stipan tražio prilike za ubacivanja na ribarice sa parangalima, prihvativši usput i posao sezonskog čuvara povremenih stanovnika pomenutog starog hotela.
A u predvečerje, dok se sunce davilo tamo negde kod Splita, Stipanu su stizala tri razloga za prihvaćeni posao, od koga ga je prosto bilo sramota. Razlozi su bili jedan drugom do uveta, a najviši mu je bio do pupka. Svi su bili ženskog roda i za posetu ćaći na radnoj klupi, očešljani na repiće. Tri ćerčice su se penjale po Stipanu, sedele mu na ramenima, cičale i optrčavale krugovima klupu, sve dok po njih nije došla majka, velika taman za Stipanov dlan i odvela ih na spavanje, u gornje selo. Stipan je svlačio osmeh, ponovo sedao na klupu, a iz njegovih leđa je sevao prezir prema dešavanjima koja je dužio opisom svog radnog mesta - održavanje reda u ruiniranom hotelu, na najlepšem mestu u Brelima, povodom sezone naseljenom budućim ugostiteljskim radnicima.
Devet godina je Halobeba pomagala nama, u bilo koje doba dana ili noći mogli smo da je pozovemo. Iz bilo kog dela Srbije ili inostranstva. Sada Halobeba ima problem, naravno sa novcem, i bez naše pomoći bi mogla da bude ugašena. Svi vi koji ste se javljali, reagujući na prethodno objavljene blogove o teškoćama u kojima se našla Halobeba, svi koji imate bebe ili ćete ih dobiti, koji ih nemate, ali razumete koliko servis poput Halobebe znači roditeljima, bebama, deci, svi vi koji razumete koliko je bitna svaka pomoć u borbi protiv bele kuge, koliko je bitna pomoć budućnosti,
od danas možete pozvati Fond B92 na broj telefona 064 815 12 42 i ponuditi svoju pomoć Halobebi.
Ili uplatiti na račun: Uprava za trezor za Halobebu 840-627667-91, IBAN je RS35908500150000585828
Pomozimo Halobebi, kao što je ona nama pomagala. Ne dozvolimo da se Halobeba ugasi samo zbog novca.
Ako je u Srbiji postojalo tačnije, u budućnost zagledano, poređenje, onda je to Dužan ko Grčka. Neizgovorivih i još teže prebrojivih 300 milijardi evra + 30 milijardi istovalutne budžetske rupe. Toliko je težak grčki problem, koji se zahvaljujući njenom članstvu u EU i evrozoni, već danima budi među prvim vestima svih evropskih medija.
Zato mi je muka, kada gledam kako oni, koji nikada nisu imali ni truna sažaljenja, ni mrve ljudskog poštenja, ni traga srama, sada nas pokušavaju da nateraju da prema njima pokažemo osećanja, koja nas čine ljudima drugačijim od njih. Da se sažalimo, da i dalje verujemo da je svaki ljudski život važan, da pomislimo na njihovu decu i njihove porodice. Da nas nateraju da osudimo sebe, sateravši nas u ćošak iz koga ćemo izaći oprostivši im ili priznavši da smo isti kao i oni - bez samilosti. Da zaboravimo sve žrtve njihove politike, koje nisu imale ni toliko slobode odlučivanja o svom telu i životu, koliko oni sada i po zatvorima imaju. Da damo dobro u nama, za zlo u njima.
Vladimir Putin je, u subotu, došao u Sloveniju da u crkvici Sv. Vladimira oda poštu sinovima Rusije. Pre sto godina, tokom Prvog svetskog rata, je samo pod jednom snežnom snežnom lavinom poginulo 110 ruskih ratnih zarobljenika. Bila je to već treća lavina, pre nje su dve pod sobom pokopale bar 360 njih. Ni danas se ne zna koliko je tačno ruskih zarobljenika poginulo ne samo pod tom lavinom, nego i od drugih lavina, teškog mraza, iscrpljenosti i rada na prisilnoj gradnji planinskog puta preko planinskog prelaza Vršič, pod graničnim prelazom Ljubelj, u Julijskim Alpima, na 1611 metara nadmorske visine, koji je za Austriju bio od strateške važnosti. Zbog toga je deo korpusa od deset hiljada zarobljenika, koliko ih se tada nalazilo u logorima u Sloveniji i mahom su dovedeni sa Galicijskih ratišta, poslala da gradi taj put i usput umire. Pretpostavlja se da je, prilikom te gradnje, život izgubilo oko hiljadu ruskih zarobljenika. Austrija ih nije štedela.
Devedesete godine su bile zle i za ljude i za knjige. Ljudi su ubijali i ljude i knjige. Zbog pogrešne nacionalne pripadnosti. I sopstvenog zverstva i gluposti. Tih godina su spaljivane i bacane knjige pisaca koji nisu imali državljanstva država u nastajanju. Nije bilo važno što mnogi odavno više nisu bili živi, važno je bilo samo odakle su, kako im se prezimena završavaju, ko su im bili roditelji. Oni prema knjigama milosniji su ih poskidali sa polica biblioteka, od zatvorskih do školskih, i dali ih u preprodaju.
Tih godina je ljubljanska antikvarnica prosto bila zatrpana »počišćenim« knjigama srpskih, hrvatskih, makedonskih, bosanskih pisaca. Za svaki slučaj su maknute i knjige ruskih i bugarskih pisaca. Zvuči nekako slično, zlu ne trebalo, da ne čiste dva puta. Prodavale su se u bescenje. Sabrana dela Andrićeva su koštala kao jeftiniji mesečni magazin, ni Danilo Kiš nije bolje prošao. Puškin i Jesenjin su jedva dobacivali do papirnih maramica. Dobro očuvane knjige, odličnog papira, još bolje štampe, večitog poveza i još večitije sadržine.
Boli li srce od okretanja glave?
Na koliko će se savesti podeliti nemerljivo mali, a tako veliki, delovi duša dece koje više nema. Koja su strašnom smrću umrla zato što nisu imala izbora.
Boli li srce od okretanja glave? Makar kao mišić. Ako već drugi mišić, mozak, ne boli.