Sećam se kao da je juče bilo. Šumadija. Vreo letnji dan. Vene kamilica uz seoski drum i titra jara. Na tarabu se nalakćuje baba Kaja i decibelima na kojima bi joj zavidelo seosko crkveno zvono, viče: „Od ovam! Od ovam!“ Mi prozvani, raspušteni i na čuvanje ostavljeni, izmiljavamo i čekamo nastavak. Baba popravlja pera na marami i krikom koji mrtve diže, pita: „Kuj će kuglov?“ A, kuglof joj je bio mrtva usta da ga jedu, recept je u miraz donela iz svojih rodnih Komarica. Mek ko srce devojačko.
Kako mine zima i kontinentalni ljudski stvorovi počnu da se razgolićuju na prvim slutnjama sunca, u njima se javlja potreba za slanom vodom širih razmera. U to ime već sa prvim visibabama galopiraju u hramove turističkih ponuda ili sami počinju sebi da traže mesta putem internetske tehnike i tehnologije.
Nema me jer ne postizavam, radim ko mravac crni. Al' o tome drugi put...ovaj blog je posvećen mojoj radosti neviđenih razmera, izazvanoj vešću da će Presednica Biljana Plavšić biti puštena iz haške banje na slobodu. Što je to predivno nešto, sve su me žmarci podišli kad sam čula. Odslužila dve trećine kazne, sve lepo se vladajući i sa'će da je puste. Čarobno. Em što je s'vatila i pokajala se. Ima li išta lepše od s'vatanja.
Danas mi je stigao mejl iz ovdašnjeg, ljubljanskog inistituta Ifimes, koji se bavi bliskoistočnim i balkanskim studijama. U mejlu je priložen članak, koji je na temu "Novi izazovi za Srbiju i EU u Srbiji", napisao izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju i slovenački poslanik u pomenutom parlamentu, Jelko Kacin. Članak sam prevela (možda ima poneka kucaća greška, izvinjavam se unapred, žurila sam), dakle izvolite:
NOVI IZAZOVI ZA SRBIJU I EU U SRBIJI
Srbija je ponovo na raspuću. Za odlučan korak napred i odlazak u budućnost ne može nikako da se odluči.
Što je nebo da je list hartije,
što je gora da su kalemovi,
što je more da je crn murećep,
pa da pišem tri godine dana,
ne bih mojih ispisala jada.
(narodna)
U prvi sumrak su se treskom otvorila vrata komšijskog ulaza. Iz njih je istrčao pas veličine adolescentnog medveda koji je na povocu vukao majku njegove vlasnice. Dotična, vođena naglim ubrzanjem, nije uspevala ni da dodirne zemlju, narušavajući svojim kretanjem ugled gravitaciji. Pomenuti pas marke Bokser je, s obzirom da očito nije hranjen par godina, odmah probao da pojede nekoliko slučajnih prolaznika, da bi se potom bacio na sitnu, ali brzu hranu u formi našeg Ikara Varvarina. I dok su se željeni zalogaj i komšijska zver ganjale u krug, komšinica i ja smo se uzverale na prvo raspoloživo drvo.
Sve je počelo kao što je i red, tokom početka jednog dana. Napolju se mrštilo sivo, ledeno zimsko jutro. U daljini su se nazirali led-ledeni Alpi. Komšinica iz stana pored je, sudeći po zvucima, radila na tome da polupa sve sudove koje ima. Ikar Varvarin se budio pokušavajući da svojom zadnjom nogom otkine rođeno prednje uvo. Ja sam bauljala naokolo pritisnuta niskim pritiskom, kada se stanom razlegao urlik: »AAAGHR!«
Gradski čovek je biće tužno, od prirode amputirano. Danju udiše svašta i jede još sumnjivije pojave koje se lažno predstavljaju kao voće i povrće, a noću spava u buci, pod veštačkim svetlima. Ukratko, jad jedan, a možda i dva. Zato je san svakog aprirodiranog ljudskog stvora da se u nedra Majke Prirode vrati i zaspi u njenom dekolteu, uz pesmu cvrčaka i poj noćnih ptica koje ljubav ne naplaćuju.
Stavili su me na zadnje sedište. Oni su seli napred. Njih dvoje. Dve bebe, od kojih je ona za volanom bila najbebastija od svih. Neko joj je dao vozačku dozvolu. Zapravo, već dve naše bebe su dobile vozačku dozvolu, a ona srednja je odlučila da to odradi kasnije. Tokom studiranja. Inače, bebe u današnja vremena i studiraju. Ali je to manje bolno od toga što ih država pušta da voze automobile naokolo. I to one prave, ne na pedale. One koji imaju zadnja sedišta, uglavnom za decu predviđena. E, na to sedište su me stavili, sa pogledom na prednje položaje otpozadi.
»Osećam se kao Noa«, izjavio je jutros sabajle Žmu, pokušavajući da ponovo zatvori oči i pobegne od stvarnosti, koja ga je gledala kroz osam pari očiju, ako ne računamo moje i detinje. Ja svoje čestito otvaram tek kada je jasno da je dan sasvim stao na noge, a deca odlaze u školu kao rudari. Ova, samo naizgled versko spoznajuća, Žmuova izjava izazvana je već sedmim nastavkom naše kućne serije, vaspitno-zabavnog karaktera, u kojoj samo fale gepardi sa kožnim problemima i gnuovi koji, pobrkanih nogu, vire iz usta krokodila.
"Kada više ne bude ni vas, ni vaše slave, ni vaših privilegija, vaša deca će prodavati Dedinje deci fudbalera, pevača, trgovaca i nakupaca. Posle kraće pauze, Dedinje će ponovo postati ono što je bilo."