Drage moje & dragi moji,
još uvek sam u Kragujevcu... Ne bih o tužnim stvarima koje su razlog posete ovaj put, već o nečemu lepšem & vedrijem.
Jedna blogerka (da je ne reklamiram sad, al’ baš je FancyCicaBlogerica) me stalno vraća u prošlost. Njeni tekstovi su lepi i romantični. Međutim, kad pomislim na neke moje bivše ljubavi, zapitam se gde je romansa u svemu tome.... Al’ da krenem redom:
Kragujevac je moj grad. U tom gradu lepši deo moje mladosti je ostao zarobljen. Uvek kad dođem, sećanja naviru. E, pa davno, jednom, imala sam Momka... Babe bi rekle: crnomanjast, visok, lep... Šetali smo ulicama grada. On faca, a ja sa njim. Ih, kako su me samo drugi devojčići popreko gledali. Reklo bi se i da smo se voleli.
I tako smi mi, šetali, šetali, šetali... I, šta se desilo? Sada ćete čuti:
14.01.JedneGodine krenemo mi na proslavu u centar grada, kod Krsta, na koncert. On me sačeka sa lepom crvenom ružom. Počne nešto da gugće kako me voli i tako te gluposti.
Kad je počela pesma:
„Kap, po kap, kiša sprema se...“, odvali on k’o iz topa:
- A je l’ vidiš ti nas zajedno?
Zauzeta pesmom i skakutanjem, rekoh:
- Aha.
- Ama, ja mislim, zajedno, baš zajedno. – reče on.
Vidim, uozbiljio se... Đavo odneo šalu... Uozbiljim se i ja:
- Šta ti hoćeš, konkretno da kažeš?
- Pa, da te volim...
- Nije da te ne volim...
- Šta si rekla? Kako to „nije da te ne volim“?
- Pa, lepo... Sviđaš mi se, al’ to tek treba da bude ljubav...
- Znao sam! – dreknu on, istrže mi onu lepu crvenu ružu iz ruke i raspali me njom po tintari.
Malo je reći da sam bila u čudu (kao i ostatak ekipe koji je bio sa nama). Naljuti se Momak, reče mi kratko „Zbogom“ i otperja u nepoznatom pravcu. U jednom trenutku moj NajbljiDrug reče:
- Viđao sam svakakve raskide, ali ovakav...
U glavi mi je sve bubnjalo. Kakav raskid? Pa, mi smo u dugoj vezi... Nisam mogla da dođem sebi... Sutradan shvatim da je On zaista raskinuo sa mojom malenkošću... Nije da sam bila neutešna, ali...
Pre neki dan vidim se sa dragim ljudima i prošetamo do Krsta. Spontano smo počeli da se smejemo. Tada saznah da se ČuveniRaskid još uvek pominje u SrcuŠumadije. Doduše, izgleda da je u određenim krugovima postao i UrbanaLegenda. Načičkali ljudi svašta... Slatko sam se ismejala.
Međutim, juče sretnem Njega. Iskreno, malo su mi kolena klecnula, al’ to valjda tako ide sa uspomenama iz mladosti:
- Hej! Ćao! Ne verujem da si to ti! – dreknu On.
- Ćao! Da, to sam ja. Malko sam se promenila... – počeh ja zezanje.
Saznala sam da se oženio. Kaže da je srećan. Drago mi je da je tako. On je dobar momak. Priča je tekla, pa smo stigli i do Dana D:
- Reci mi, sada, posle toliko godina, zašto mi olupa onu ružu o glavu? – upitah kroz smeh.
- A šta sam mogao da uradim?
- Molim?
- Ja te lepo zaprosio, a ti..
- Molim?!? – zbunjeno dreknuh.
- Nisi znala?
- Ti si lud!
- Ti si luđa! Nisi znala?!? – čudio se on i dalje.
- Kako sam mogla da znam?
- Koji sam ja magarac...
- Da znaš i da jesi...
U tom trenutku je naišla njegova žena. Slatko devojče, malo mlađe od nas. Upoznale smo se i zvanično. Procedila je:
- Znači ti si ta...
Pozdravili smo se i otišli svako svojim putem...
Ipak je, na kraju, sve ispalo dobro...
On ima svoje Ženče, a ja moje milo Sunašce.
Prošlost je Prošlost.