Ameriko, dok tvoji najbolji sinovi krvare po čitavom svetu, tvoju nevinu decu, ostavljenu bez zaštite, ubijaju, siluju i masakriraju maloumnici, zlikovci i manijaci: Qvo vadis Ameriko?
"Čitavog dana, kao i prethodna dva, gospođa Silejn spremala je kuću. U subotu njena kći Rouz slavi svoj petnaesti rođendan. Zabrinuto je pogledala na sat plašeći se da će zakasniti sa pripremanjem večere.
-Tek je šest, a napolju je tako mračno, zaključila je i umirena otišla u kuhinju. Dok je gulila krompir razmišljala je o prethodnim rođendanskim proslavama njenih četvero dece. Uvek su svi bili na okupu. Ove godine prvi put će biti drugačije. Metju, njen najstariji sin, neće biti na sestrinom rođendanu.
- Ali ko zna..., pomislila je, a odmah zatim potisnila tu ludu želju znajući da nije ostvariva i da Metju ne može stići na slavlje.
-Samo neka njega Svevišnji čuva, biće još rođendana, zaključila je i nesvesno počela da šapuće reči molitve «Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom. Blagoslovena Ti među ženama i blagosloven plod utrobe Tvoje...» Prekinuli su je Džeremija i Tim, koji su kao vihor iz dvorišta uleteli u kuhinju.
-Mama, mama je li tako da mi večeras slavimo? Tim kaže tek u subotu, sav zajapuren vikao je petogodišnji Džeremija. Izgleda da je rasprava između braće bila žestoka i njoj je bilo žao što će jedan od njih dvojice biti razočaran njenim odgovorom.
-Sine, subota je sutra. A sutra će brzo doći. Čim se probudiš.
-Jesam li ti rekao!, likovao je stariji brat.
Zazvonio je telefon i Rouz je javila majci da će se posle časova u školi kratko zadržati u gradu kako bi odabrala nekoliko novih ploča za svoju proslavu.
U isto vreme, prečasni Piter Milvord, sveštenik jedine prezbiterijanske crkve u Midlendu, suprug gospođe Silejn i Metjuov, Rouzin, Timotijev i Džeremijin otac, predsedavao je sastanku crkvenog veća. Prezbiterijum je na dnevnom redu imao samo jedno i to vrlo profano pitanje: Kako obezbediti novac za rekonstrukciju crkvenog krova?
Svi članovi veća bili su saglasni da je rekonstrukcija krova božjeg hrama neophodna. Gospodin Mek Kinli je predložio da crkveno veće ovlasti paroha Milvorda da kod banke zatraži kredit, a da garancija banci bude hipoteka nad crkvenim zemljištem. Uvaženi gospodin Hejz, najstariji član prezbiterijuma, smatrao je da sredstva treba obezbediti postepeno, korak po korak, prikupljanjem dobrovoljnih priloga od svih članova prezbiterijanske zajednice u Midlendu, a da se crkva ne sme zaduživati niti davati svoje zemljište pod hipoteku. Prečasni Piter Milvord dao je predloge na glasanje, prebrojao glasove i konstatovao da su članovi veća i ovoga puta podeljeni: tri člana su za prvi, a isto toliko za drugi predlog. On se držao svojih principa da ne galasa na prezbiterijumu i to je bilo poznato svim članovima veća.
- U nadi da će nam Svevišnji na našem idućem prezbiterijumu pomoći da razumemo Njegovu volju, zaključujem i ovaj, treći po redu sastanak na istu temu. Hvala uvaženim članovima veća na učešću.
Ispratio je članove veća do ulaznih vrata crkve, pozdravio se sa svakim pojedinačno, a zatim se vratio u crkveni dom da pripremi propoved za nedeljnu misu.
Rouz je izašla iz prodavnice ploča noseći svoje školske knjige u jednoj, a dve nove ploče u drugoj ruci. Nadala se da joj otac neće zameriti što će na njenom slavlju biti i novih igara uz Prislijeve i Čekerove ploče. Ne bi volela da mu i ona zadaje probleme. Nikako. On je toliko zabrinut i tužan od kada je Metju otišao. Odmah zatim, preko njenog ozbiljnog lica preleteo je osmeh.
«Robi ovoga puta neće imati kud, moraće da me poljubi. Rođendan mi je.» Razmišljajući o Robertu Mek Kejnu, stidljivom dečaku iz njene škole u koga je bila zaljubljena, Rouz nije primetila da su gusti slojevi magle prekrili Midlend. Počela je da pada i hladna jesenja kiša.
Na uglu Džefersonove i Veksvordove avenije zaustavio se sivi kamionet. Vozač je otvorio vrata. Rouz je zastala.
- O, to ste vi, gospodine.
- Ako ideš kući Rouz, ulazi. Kiša pada i hladno je.
- Ljubazno od vas, baš vam hvala.
Prečasni Piter Milvord vratio se kući u pola osam. Čekali su Rouz do osam, a zatim je gospođa Silejn servirala večeru. Timoti i Džeremija su počeli večeru, paroh je prvi put zaboravio da izgovori molitvu zahvalnosti pre obeda, gospođa Silejn je zabrinuto gledali na veliki zidni časovnik. U devet majka je počela da telefonira svim drugaricama i drugovima njene ćerke. Otac je više puta izlazio na ulicu. Magla je bila toliko gusta da su se farovi poslednjeg autobusa te večeri, jedva videli. Autobus se nije zaustavio na stanici preko puta parohove kuće. U njemu nije bilo putnika koji bi tu izašli. U pola dvanaest prečasni Piter Milvord uputio se u policijsku stanicu.
Leš Rouz Milvord nađen je kasno popodne u subotu u jednoj od štala odavno napuštene Velerove farme. Patolog dr Stiven Bejker u svom preliminarnom izveštaju naveo je sledeće: «Na telu petnaestogodišnje devojčice registrovao sam 36 uboda oštrim predmetom. Po šest uboda na levoj i desnoj butini sa unutrašnje strane, po šest uboda na levoj i desnoj dojci i po šest uboda na levom
i desnom ramenu. Dubina rana je različita, ali ne manja od 20 i ne viša od 70 milimetara. Sve rane su nanete istim šiljatim predmetom obima ne većeg od 3 milimetra. Prve rane su nanesene oko ponoći, a poslednje nešto pre pet ujutro. U istom periodu devojčica je više puta silovana, vaginalno i analno. Tragovi sperme u usnoj duplji i duboko u grlu, nedvosmisleno ukazuju i na oralnu penetraciju. Pojedinačno, ni jedan od uboda nije bio smrtonosan, smrt je nastupila zbog gubitka krvi.»
U ponedeljak u deset časova šerif Brajford i njegova dva zamenika uhapsili su četrdesetosmogodišnjeg Feliksa Rivelgejta, domara midlendske škole «Vidici» koju je i Rouz Milvord pohađala. U prisustvu svog advokat, gospodina Faluovila, Feliks Rivelgejt je priznao zločin.
Midlend je zgranut i tuguje za Rouz, zajedno sa njenom majkom Silejn, ocem Piterom i mlađom braćom Timotijem i Džeremijom. Jedino njen stariji brat ne tuguje. Vest o tragediji još nije
stigla do dvadesetdvogodišnjeg Metjua Milvorda, marinca američke vojske u Vijetnamu."
Tako je to počelo u vreme onog, za Ameriku velikog rata i velikog poraza u Vijetnamu, danas, dok Amerika ratuje po čitavom svetu, zločini kod kuće su znatno češći i po pravilu masovniji.
Ameriko, dok tvoji najbolji sinovi krvare po čitavom svetu, tvoju nevinu decu, ostavljenu bez zaštite, ubijaju, siluju i masakriraju maloumnici, zlikovci i manijaci.
Qvo vadis Ameriko?
...............
Edit (25.12.2012.g. 01.20 č.):
Kako je u jednom broju komentra izraženo negodovanje na moj pokušaj da ukažem na eventualnu vezu između nepodnošljive lakoće upotrebe američkog oružja u vojnim intervencijama širom sveta i masovnih ubistava u samoj Americi, poput ovog poslednjeg, pokušaću da na sve takve komentare odgovorim, naravno koliko to mogu, ovde:
Ideolozi američke politike i interesa američkog krupnog kapitala, veliki majstori opsene, spinovanje je preblaga reč, odavno vode rat za umove američkih građana.
Krajem Vijetnamskog rata u Vašingtonu su konačno shvatili, ono što je Klemenso odavno rekao, da je rat previše ozbiljna stvar da bi bio prepušten generalima. Iskustvo Vijetnamskog rata nedvosmisleno je pokazalo da je efikasno korišćene reči i medija jednako važno kao i efikasna upotreba oružja, te da vlada SAD ne može dobiti rat na bojnom polju, ukoliko prethodno ne dobije rat u umovima svojih građana. Zato su se u pripreme za vojne intervencije američke konjice diljem globa zemaljskog uključili eksperti za psihološko ratovanje, stručnjaci za medije, politički savetnici i opsenari svih drugih fela.
Prva vojna intervencija medijski predstavljena i nazvana prema zahtevima percepcije američkog i međunarodnog javnog mnenja realizovana je pod imenom „Operacija Pravedni cilj“. Reč je o invaziji Paname 1989.g. U medijima je intervencija predstavljena ka „Rat protiv droge“. I mediji i javno mnenje su, prvi put posle Vijetnamskog rata, pozitivno reagovali na vojno angažovanje SAD .
Međutim, ubrzo se pokazalo da je „Rat protiv droge“ preuzak predtekst, te da se sa takvim opravdanjem ne može intervenisati po čitavom svetu. SSSR se raspao, Berlinski zid je srušen, a novog neprijatelja tada nije bilo na vidiku. Zato je administracija Džordža Buša starijeg i prateća intelektualna elita osmislila vojne intervencije iz najplemenitijih pobuda i krstila ih imenom „humanitarne intervencije“, a odmah zatim je proglašeno i „pravo na humanitarnu intervenciju“, odnosno „odgovornost za zaštitu“ ugroženih ljuskih i demokratskih prava građana u zemljama širom planete. Zatim su, posle dobro osmišljene i vrlo agresivne medijske pripreme, usledile „humanitarne intervencije“ „Pustinjski štit“, „Pustinjska oluja“, „Saveznička sila“ („Milosrdni anđeo“), „Pridruženi stražar“, „Iračka sloboda“.... 11. septembar je dolio ulje na vatru i vetar u leđa ideologiji koja je oduvek tvrdila da se američki interesi brane u Vijetnamu, Koreji, Iraku, Avganistanu... i da ni jedan američki građanin ne moože biti siguran u svom domu, dok njihova vojska ne pobedi sve potencijalne teroriste po svetu.
Gde je tu moguća konekcija?
Kada se na rubnim delovima svesti reflektuje shvatanje da ubijati druge, zbog zamišljenog višeg cilja i nije tako strašno, naprotiv, da je ne samo prihvatljivo već i poželjno, onda ostaje još samo jedan korak u pomućenoj svesti nekakvog Lance da suludi cilj realizacije. Taj korak i nije težak: treba uzeti oružje, koje je tu u svakoj kući na dohvat ruke, otići do obližne škole, bioskopa ili marketa, povući obarač i postati heroj o kome će sve telvizije u udarnim vestima danima izveštavati.
Naravno da Lanca i njemu slični ne moraju da prate američku spoljnu politiku gledajući izveštaje iz Iraka, Avganistana, Libije... zato je tu američka hiperprodukcija ratnih filmova, video i kompjuterskih igrica u kojima "dobri momci", američki marinci, tamane na stotine ružnih i musavih "loših momaka" i tako postaju heroji.
I da zaključim: Moguće je da su pojedini slučajevi masovnih ubistava u SAD, kao i ovaj poslednji, u kojima se ne vidi nikakav racionalan motiv, delom posledica prihvatanja stava da ubijati druge zarad višeg cilja, nije greh. A upravo to decenijama tvrdi američka administracija i satanizuje protivnike pre nego započne novi rat. Naravno, ciljevi za vojne intervencije postavlja država, a ciljevi za ubistva po školama, bioskopima i supermarketima se rađaju u pomućenoj svesti labilnih i bolesnih pojedinaca.