Danas sam malo "kopao" po nekim propisima i zaustavio se na Zakonu o prebivalištu i boravištu građana, donetom negde 1977 godine, ali u međuvremenu menjanom i dopunjavanom jedno pet - šest puta. Poslednji put negde 2005. godine, ako se ne varam. No i pored tolikog broja izmena i dopuna, teško da postoji rigidniji, nefunkcionalniji i gluplji propis. Ali o tome šta se u njemu sve krije, malo kasnije.
Na početku da razjasnimo osnovne pojmove kojim on operiše. To je prebivalište i to je boravište. Prebivalište je mesto na koje se građanin nastanio sa namerom da tu stalno živi, a boravište mesto u kome je građanim privremeno bez namere da tu stalno živi.
E sad, to sve izgleda vrlo logično. Čovek se rodi na nekoj adresi, prijave ga odmah po rođenju i on tu ima prebivalište. Kad i ako odlazi sa tog mesta živeti negde drugde, on odjavi to prebivalište a prijavi drugo. Problem nastaje onoga časa kad čovek promeni prebivalište ali ga ne prijavi. A ne prijavi ga najčešće zbog više sile. Recimo, odete u podstanare u istom gradu. Iznajmite stan, ali gazda ne želi da vas prijavi jer onda bi platio porez ili se plaši neke druge posledice. Na toj adresi praktično živite ilegalno. U samom Beogradu je na stotine hiljada takvih slučajeva. Na tome pada ideja prebivališta koju možete prijaviti tek ako imate vlasnički list ili ugovor o najmu stana. Ako to nemate, morate živeti ilegalno. Kako je Srbija zemlja sa masovnom divljom gradnjom gde čitava naselja u kojima živi i više hiljada ljudi u vlasničkom smi8slu ne postoje, tako ti ljudi žive tu također ilegalno. Romska naselja ne postoje u evidencijama i mi danas imamo na desetine hiljada ljudi koji su pravno nevidljivi. Postoje stvarno, ali ih nema u nikavim evidencijama i oni pravno ne postoje. Šta tek raditi sa tim ljudima. Postojeći Zakon o prebivalištu između ostaloga diskriminiše ljude bez nepokretnosti, odnosno bez vlasništva nad kućom ili stanom tako što oni do potvrde prebivališta mogu doći pod zaista otežanim uslovima. A u Srbiji je prebivalište jedna od najbitnijih činjenica za ostvrivanje bilo kojega prava.
Ima nešto u predmetnom zakonu što je meni naročito šokantno i što kad čitate izgleda prosto neverovatno i krajnje anahrono za bilo koju zemlju na svetu u 21. veku. Postoji član 13. tog Zakona koji pred građane Srbije koji žele putovati u inostranstvo na rok duži od 60 dana, stavlja obavezu da se prijave nadležnom organu unutrašnjih poslova na opštini gde imaju prebivalište. Tako građanin prijavljuje odlazak na propisanom obrascu što reguliše član 15. i dužan je da napiše istinite podatke. O prijavi i odjavi boravka izdaje se potvrda što je regulisano članom 16. Po povratku u zemlju građanin je dužan da u roku od tri dana prijavi povratak jer prema članu 24. Zakona rizikuje kaznu od 15 dana zatvora ili pak novčanu kaznu u iznosu od 50.000 dinara.Ima tu još neverovatnih detalja kao što je onaj da se od povratnika mogu tražiti razni dokumenti od značaja za prijavljivanje i odjavljivanje.Ako ovo nije ograničenje slobode kretanja, onda stvarno ne znam šta to jeste...
I sve tako. Gore nego kod Kafke...i pun kufer pretnji građanima koji su skloni putovanjima i odlasku na duže vreme.
I Srbija i svet, što bi se rekli socijalisti i Tadić...