Kad god je se setim, a što sam stariji sve češće je se sećam, prvo čujem njen glas. Ponekad tih, češće zvonak, ali uvek lep, jasan i uverljiv. Čujem je kako govori, a kad me sećanja preplave, pojavi se i ona lično, baš onakva kakva je uvek bila - obućena po poslednjoj modi, napadno našminkana, mlada, lepa i zanosna.
Dok je govorila grudi su joj se podizale i spuštale prateći frekvenciju njenog uzbudljivog glasa. U trenucima zanosa ponekad bi joj se dugmad na crvenoj bluzi otkopčala, a pred našim očima zabelasale bi se skrivene grudi. Slabiji đaci bi bezobrazno piljili, ja ne. Ja sam predano slušao šta nam govori. Sve sam pažljivo slušao i sve joj verovao.
Sećam se, kao da je juče bilo, kad nam je govorila o Kosovskom boju, svečanim i potresnim glasom izgovorala je reči Lazareve kletve,
Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i kolena,
a ne došo na boj na Kosovo,
od ruke mu ništa ne rodilo:
rujno vino ni šenica bela!
Ne imao poljskog berićeta,
ni u domu od srca poroda!
Rđom kapo dok mu je kolena.
imao sam osećaj da to ne govori car Lazar kosovskim velikašima, već ona nama đacima, a posebno meni. Ustao sam iz svoje skamije i krenuo.
-Kuda? pitala je začuđeno.
- Kako kuda? odgovorio sam još u većem čudu i hteo da dodam:
- U boj za Kosovo, ali sam se, ipak, na vreme setio da ja nisam jedan od braće Jugovića.
Istog dana, odmah posle tog časa, prestali smo da se igramo kauboja i indijanaca, i započeli sa igrom Kosovski boj. Ja sam se svojski trudio da uvek budem car Lazar ili Miloš Obilić. Nije mi uvek uspevalo, svi su baš to hteli. Za caricu Milicu i Kosovku devojku nije nam bio problem. Problem nam nije bio ni sultan Murat. Njega je, hteo ne hteo, morao da iga sin poslastičara iz naše ulice (njegovo prezime i i me je bilo teško za izgovor, pa su ga svi zvali Ćimšinona). Problem je bio Vuk Branković, ta izdajica niko nije hteo da bude. Bira li smo ga kockom (Endele, bendele, banda svira, mene doktor vizitira... ili Eci, peci, pec, trči mali zec...).
Svega se sećam - i kako se junački borimo, bodemo Turke na buljuke, kako Miloš para Murata, svi junački ginemo - jedino ne mogu da se setim završnog dela igre. Završni deo je bio onaj kada su car Lazar, Miloš Obilić i svi srpski junaci izgubivši Kosovo, dakle zemaljsko carstvo, osvojili nebesko carstvo. Učiteljica nam je objasnila da iako su Srbi poraženi, oni su ustvari pobedili. Ali, kažem, tog dela ne mogu da se setim. Scenografija tog nebeskog carstva ostala mi je nekako nejasna i maglovita, kao i to šta su oni, tojest mi, tamo radili.
Kad je došla na red tema o stvaranju Jugoslavije, moja učiteljica je govorila kako su svi naši narodi braća. Iako braća, dugo su morali da žive odvojeno i robijaju pod Turcima, Austrijancima, Nemcima, Mađarima, Bugarima i ostalima. Robijajući sanjali su da žive zajedno u jednoj kući, kako složnoj braći i priliči. Taj san sanjali su i Slovenci i Srbi i Hrvati i Makedonci i svi drugi. San je u stvarnost počeo da pretvara Gavrilo Princip i njegovi mladi drugovi.Treba li da kažem, da je igru Kosovki boj, automatski zamenila igra Atentat u Sarajevu. Onaj poslastičarev sin, koga smo zvali Ćimšinona, sada je morao da bude Ferdinand, jer u našoj ulici, iako je bilo velikih švabskih kuća, nije bilo Švaba.
Bilo je i drugih igara. Posle časa u kome je moja učiteljica govorila o ulozi crkve i sveštenstva u našoj isoriji, igrali smo igru Crko pop. Kad god bi u sokaku sreli starog mesnog paroha protojereja Stavrofora, hvatali smo se za dugme i uzvikivali Crko pop. Onome koji bude najsporiji i poslednji se uhvati za dugme govorili smo: Umreće ti mama.Nismo to mislili, ali takva je bila igra.
Najduže i najlepše moja učiteljica je govorila o drugu Titu, sinu svih naših naroda i narodnosti. Već posle prvog čaša tražio sam od mame da svaki dan za ručak kuva svinjsku glavu, a jednom sam i sam pokušao. Posle drugog čaša svečano sam izjavio roditeljima da ću kad porastem biti šloser.
Išli smo i na školske ekskurzije putevima velikih pobeda NOB i revolucije, na Sutjesku, Neretvu, Kozaru, u Drvar, Kumrovec ...
I danas vidim moju učiteljcu kako stoji ispod velikog hrasta u Beloj crkvi u uskim pantalonama helankama i crvenoj bluzi. Helanke više ističu, nego što skrivaju duge noge i raskošna bedra, a dugmad na bluzi su joj se opet raskopčala. Ja to sve, naravno, ne vidim.
Vidim, ona pokazuje kako je Žikica Jovanović Španac podigao prvu ustaničku pušku, ispalio prvi ustanički metak, ubio prvog okupatora, tj. kvislinga, okupatorskog slugu, što ne samo da je bilo isto, već još mnogo gore, i kako je zapalio plamen ustanka u Srbiji.
*
Kad je počeo građanski rat u Jugoslaviji, nikako nisam mogao da shvatim zašto braća, koja su toliko dugo čeznula da žive u istoj kući, zdušno pale zajedničku kuću i ubijaju jedni druge.
I danas mi je teško da prihvatim da je Gavrilo Princip bio terorista, a ne borac za slobodu i ujedinjenje, kako u poslednje vreme to mnogi tvrde.
Da predam Kosovo, pogotovo ne mogu, pa ja sam još kao klinac bar sto puta poginuo za njega.
Dobro, što se tiče onog poštenog čoveka, Bogdana Lončara, žandarma iz Bele crkve, moja je učiteljica pogrešila. Ali, kako da prihvatim, da su Milan Nedić i Draža Mihajlović bili borci protiv fašizma?
Isto tako kad vidim današnju vlast, šta i kako radi, ponekad, ali samo ponekad, krajičkom svesti, u magnovenju, pomislim: Bravar je bio bolji.
*
Nedavno sam sreo moju učiteljicu.
Iako, u godinama još uvek predaje. Kaže da se vratila sa ekskurzije. Vodili su đake na Ravnu goru, a ona im je govorila o Ravnogorskom ustanku i đeneralu Draži. Rekla mi je da pored istorije, sada predaje i veronauku.
Sve sam shvatio i srce mi se slomilo. Moja učiteljica istorije bila je kurva. Ne samo da je volela pobednike, već se bestidno podavala svim moćnicima na vlasti. A ja, mald i zelen, kakav sam bio, sve sam joj verovao.
----------------------------------
Transfer učenja u psihologiji predstavlja prenošenje učenja sa jedne savladane aktivnosti na novu, još nesavladanu aktivnost. Transfer može biti pozitivan ili negativan. Pozitivni transfer olakšava učenje nove aktivnosti a negativni ga otežava.