Postoji interesantna teorija po kojoj uzroke nerazumevanja koje postoji između, na primer, Engleza i Iraca (kad smo već kod toga, verovatno i mnogih drugih) ne bi trebalo isključivo tražiti u, ne znam, njihovoj teškoj međusobnoj istoriji, već, a ako ne i pre, i u njihovom različitom doživljaju vremena. Ili između Nemaca i Slovena, na primer, ili Francuza i Italijana. Po nekima, čak bi se dobar deo uzroka mnogih viševekovnih sukoba i nesporazuma mogao delom svesti upravo na to - na drugačije otkucaje časovnika različitih naroda i država.
Štaviše, nema izgleda ni potrebe kopati nešto preterano po istoriji, kada sličnih primera ima u izobilju i u svakodnevnom životu. Jer, deluje da, na primer, ljudima vreme drugačije protiče u zavisnosti od godina, ili kakvih god već sve ne drugih životnih uslova. Ili, da je, pored kulture ili jezika, doseljenicima u novom okruženju jedna od nepremostivijih prepreka upravo ta da se ushinhronišu u nekakav lokalni doživljaj vremena.
Ipak, izgleda da se i u svemu tome prepoznaje, kao i inače, razlika između Istoka i Zapada. Mada, i u tim slučajevima postoji prilično kontra-primera, neretko čak i susednih zemalja u kojima vreme teče do te mere u različitim pravcima da to između njih podiže naizgled nepremostive zidove (kao što su Kina i Japan, na primer, ili SAD i Meksiko). Opet, ukoliko bi se ambicije ograničile samo na to da se razumeju razlike između država ili naroda, postoje autori koji i u tu svrhu nude više različitih modela:
(i) Linearni tok vremena, karakterističan za SAD i njima slična okruženja, odnosno za koncept po kome je vreme novac (ili možda pre novac vreme), i u kome se sve vrti oko profita. Kod njih je vreme kao brza planinska reka, koja punim intenzitetom teče u istom pravcu od početka do kraja, bez krivudanja. I, ukoliko mislite da se uklopite i vi morate da tečete pravolinijski, na način u kome prošlost gotovo da i ne postoji, i u kojoj postoji sadašnjost sa trenutno aktuelnim problemima koje treba rešavati u hodu, uz eventualne planove i predviđanja za budućnost.
Jedan od problema vezan za ovakav pristup jeste da ljudi u takvim okruženjima, bar po autorima, mogu najčešće da se bave samo jednim problemom istovremeno, kao i to da iz njega neretko izrasta donekle i pojednostavljen sistem vrednosti, zasnovan na ekonomisanju vremenom (jer, da li je španski ribar koji ništa nije ulovio na moru stratio četiri sata života, ili da li je dva-tri sata provedenih u neobaveznom filozofiranju u nekakvom italijanskom kafiću ili francuskom bistrou baš toliko izgubljeno).
(ii) Multiaktivni tok vremena, karakterističan za latinske narode, jug Evrope ili za arapske zemlje. U njemu su ljudi srećniji ukoliko imaju osećaj da rade više stvari istovremeno, kao i da su istovremeno angažovani u više različitih priča. U tom smislu rokovnici i vremenski rasporedi, po kojima funkcionišu SAD, Švajcarci ili Nemci, dobijaju potpuno drugačije značenje. Jer, na primer, po Italijanima ili Špancima na nekakvom poslovnom sastanku ne dešava se isključivo ono što je planirano zadatim dnevnim redom ili Gant dijagramom, već se paralelno odvija još milion stvari, počev od ličnih poznanstva, pa sve do svih mogućih budućih tokova saradnje i pravaca u kojima može da krene navedena priča.
Otuda, vreme viđeno iz ugla linearno aktivnih (apstrakovano i merljivo na način koji može biti generalizovan i jednako razumljiv svima) kod multiaktivnih pojedinaca postaje zavisno ne od otkucaja časovnika već od partikularnog sleda događaja, pa samim tim i znatno subjektivnije i sklonije oblikovanju u skladu sa ličnim nahođenjima, potrebama i uverenjima.
(iii) Ciklični tok vremena, karakterističan za narode Orijenta i Dalekog Istoka. Po njima, vreme teče ciklično od jutra do večeri, od jednog godišnjeg doba do drugog, ili od jedne epohe do druge. Ili što bi rekli Istočnjaci "Bog kada je stvarao svet, ako ništa drugo bar je vremena stvorio u izobilju". Otuda i veliki problemi koje linearni Amerikanci imaju sa cikličnim Orijentalcima u poslovnom smislu, jer prvi očekuju da se odluke donose u trenutku, neretko nevezano za prethodne događaje, dok Orijentalci odluke donose u dobroj meri upravo i u skladu sa prethodnim događajima, za koje očekuju da će se na određeni način ciklično ponavljati, što ih na određeni način uslovljava i, bar gledano iz ugla linearaca, i ograničava.
Naravno, nisu ni svi Orijentalci i Istočnjaci isti. Na primer, koliko god i sami Kinezi bili upleteni u svakojake kolovrate cikličnih tokova, itekako su svesni vrednosti nečijeg vremena, što ih u dobroj meri upravo i čini prihvatljivim poslovnim partnerima Zapadu. Sa druge strane, Japanci, slično Amerikancima ili Nemcima, takođe segmentizuju vreme i daju mu određen vid linearnog toka, ali ne na neki apstrakovan način, ili sekundama ili satima merljiv sekvencijalan sled, već pre gledano iz vrednosnog ugla pojedinačnih segmenata vremena, njihovog smisla i krajnjeg doprinosa i dobrobiti (otuda možda i istorijska bliskost, ne znam, između Japana i Nemačke).
Sad neki će reći, da u principu svime ovim ništa naročito nije ni rečeno. Opet, ranije već pomenuti autori kažu da se poenta delom možda može sagledati i u tome kako određeni modeli vremena predviđaju budućnost. Jer, u Linearnom modelu budućnost se neretko doživljava kao logičan linearni sled pravolinijskog toka vremena, dok u Cikličnom modelu budućnost predstavlja manje ili više kompleksnu kombinaciju nečega što se u različitim fazama u dobroj meri ranije već i dešavalo.
I, tu dolazi možda i najinteresantniji, Multiaktivni model vremena, u kome je uvek u igri, bar kada je budućnost u pitanju, bezbroj priča - počev od onih koje su se možda delom do sada već i desile, preko drugih koje se nikada do sada nisu desile, pa sve do nekih trećih koje se možda nikada uopšte neće ni desiti.
A opet, na kraju, neko će reći da se u načinu doživljavanja vremena ne razlikuju samo narodi ili države, već da svako od nas ima neku sebi svojstvenu jednačinu kojom doživljava vreme, kao i da su načini na koje se usaglašavaju i usklađuju svi naši zasebni časovnici upravo nešto na šta društvo i troši poprilično energije i vremena.
Što bi, u principu, dosta toga na kraju stvarno i moglo da objasni.