
Još je 1976. godine Ričard Dokins u svom seminalnom delu "Sebični gen" uveo pojmove mema i memetike, pokušavajući da uspostavi paralelu između Darvinove evolucije vrsta i svog novog modela evolucije kulture. Naime, prema Dokinsu, kao što su geni osnovni nosilac i pokretačka snaga evolucije vrsta, tako su i memi (koje g. Ričard u principu smatra idejama) osnova evolucije kulture. Ipak, jedna od bitnijih razlika je u tome što memetičari, za razliku od genetičara, misle da su memi na određeni način adaptibilniji od gena jer se lakše repliciraju i kombinuju.
Suzana Blekmor je u svojoj knjizi "Mem mašina" otišla korak dalje tvrdeći da memi nisu nužno samo ideje, već mogu biti između ostalog i kolokvijalni izrazi, modni trendovi, obrasci ponašanja, pevljivi stihovi iz pesama, ili citati iz filmova i knjiga. Jer, prema Blekmor, možda živimo u svetu koji ponekad deluje i kao "mem mašina", slično "genetskoj evolucijskoj mašini".
Šta su to uopšte memi (ili "meme", gde je ovaj pojam eksplodirao u masovnoj kulturi zadnjih godina najviše putem društvenih mreža)? Po teoretičarima memetike za meme važi:
(i) da predstavljaju osnovnu jedinicu širenja određene kulture, koji se prenose kopiranjem i reprodukcijom;
(ii) da mogu predstavljati pored već oformljenih ideja i neobavezne simbolične gestove, izraze i fraze, neku zaraznu melodiju, karakterističan igrački pokret, kao i mnogo toga drugog;
(iii) slično genima memi mogu evoluirati kroz vreme mutacijom i rekombinacijom;
(iv) slično genima određene meme se uspešnije reprodukuju i šire, sve u zavisnosti od toga koja se bolje prilagođava uslovima okruženja;
(v) iako neretko deluju kao nezaokružene ideje, u kombinaciji sa drugima memama imaju ogroman uticaj na uverenja i ponašanje ljudi, i mogu se koristiti za propagiranje čitavih sistema vrednosti, u promociji proizvoda, ili, što da ne, za širenje globalnog uticaja.
Memetika predstavlja relativno novu naučnu granu, koja se bavi različitim aspektima mema, između ostalog i njihovom kategorizacijom, evolucijom, kao i principima memske prirodne selekcije. Sad, kad smo već kod kategorizacije, teorija prepoznaje nekoliko osnovnih vrsta, tipa kulturoloških, političkih, religijskih, kao i najnovijih - internet mema.
Ono što je posebno bitno jeste da memi gotovo nikada ne prenose sami već su povezani u skupinama, koje zajedno čine memplekse, iliti nekakva mem-bića (slično kao što i kompleks gena čini određeno živo biće). Ipak, ovaj aspekt memetike, koliko god se činio bitnim, još uvek je tek u povojima.
Opet, koncept mempleksa je dovoljno napredovao da se može postaviti pitanje da li se, kao što određeni geni, odnosno osobine, pretiču i postaju dominantni u svima nama, nešto slično dešava i sa pojedinačnim memama unutar mempleksova.
Odnosno, ako se svaka kulturološka celina (bilo da se radi o određenoj zajednici, ljudima sličnih uverenja, generacijske pripadnosti ili čega već sve ne) može posmatrati u okvirima mempleksa koji je definiše, da li se onda ta kulturološka celina može svesti na nekoliko, ili čak na jedan dominantni mem.
Na primer, da li se dominantnim memom mogu opisati čitavi narodi ili države, ideologije, religije, kulturni pokreti, kao i pojedinci. Verovatno ne, ali bi interesantno bilo uopšte i pokušati tako nešto.
Na kraju, kada se već uspostavljaju paralele između gena i mema, ostaje i pitanje da li memi nastaju sami od sebe, ili ih neko na određeni način promišlja ili bar domišlja. Dobro, tu se već zalazi u memetičku Zonu sumraka, ali donekle baca drugačije svetlo i na samu Teoriju evolucije, toliko blisku srcu između ostalih i tvorcu mema Ričardu Dokinsu.
P.S.
Inače, slika na početku teksta predstavlja neuralni model mempleksa „Teorije zavere". Kada memetičari jednom i budu formirali kompletne „herbarijume" neuralnih modela tipičnih mempleksa, možda će tada memetika moći da se izučava slično botanici ili zoologiji, kao i nekim drugim konvencionalnim naučnim disciplinama.