Kada čujete za grčke Delfe verovatno vam prve na pamet padaju proročice kako obavijene gustim dimom sveća i opijata, u zamračenoj pećini duboko ispod površine zemlje, proriču sudbine prosjaka i kraljevića. Delfi su, ipak, bili i nešto više od toga, u čijem je centru doduše i dalje ostala magija, ali, za razliku od opšteuvreženog mišljenja, ne neka ezoterična ili mistična, već pre nekakva životna i realna.
Neću u blogu ponavljati nešto što je manje-više poznato. Kao ni pričati o generacijama devojaka i žena koje su se vekovima smenjivale i nosile isto ime (ili titulu) Pitije, i koje su ostale upamćene po proročanstvima ugrađenim u istoriju ne samo grčkih polisa, već i čitavog poznatog antičkog sveta.
Manje je poznato da su Delfi često zaraćenim i sukobljenim grčkim gradovima-državama predstavljali svetu zemlju i centar sveta, kao i to da su na određeni način postali temelj helenskog ujedinjenja (mnogo više nego što je Olimpija ikada u tome uspela). Tako su, neretko slabi, siromašni i nerazvijeni grčki gradići, međusobno povezani, izrasli u trgovačku, vojnu, ekonomsku i kulturnu silu, koja i dan danas na određeni način pomera čitav svet.
U svoje vreme, na prvi pogled Delfi bi vam delovali kao antički Tajms skver, pun ljudi sa svih strana sveta, kao i antičkih restorana, hotela i prodavnica ... i centralnog Apolonovog hrama, u kome su se upravo i dešavala proricanja. Posle nešto kopanja i raspitivanja shvatili bi da je najveća čast svakom grčkom polisu bila ta da upravo u Delfima izgradi što velelepniji spomenik ili građevinu posvećenu bogu Apolonu. Kao i to da su na neki čudan način, kao određeni vid hramskog senata ili kongresa, Delfi ujedinjavali Grčku.
Temu bloga (preuzetu iz skorašnje emisije na Histori kanalu) predstavlja interesantan i nesvakidašnji pokušaj autora da protumače kako su sve i zašto Delfi uspeli u tome. Naime, po autorima, magija proročica u principu i nije predstavljala nekakvo božansko proviđenje ili čudo, već se pre sastojala od prilično složenog i efikasnog sistema prikupljanja i obrade informacija, vekovima razvijanog u Delfima. Naime, sveštenstvo delfskih hramova, koje u principu i jeste stajalo iza čitave proročke predstave (a što je u principu uvek i bio prilično skup sport za sve njegove učesnike), stečenim novcem je organizovalo za svoje vreme veoma sofisticiranu obaveštajnu mrežu, kako među bezbrojnim posetiocima Delfa, tako i širom čitave Grčke, a neretko i mnogo dalje.
A kada godinama, decenijama ili vekovima uporno prikupljate obaveštajni materijal i različite informacije na načine koji drugima neretko deluju gotovo neverovatno i nepojmljivo, magija proročišta postaje prilično realna. Naravno praćena veštom obradom i povezivanjem gomile naizgled nepovezanih podataka, kao i njihovim kreativnim tumačenjem i dopunjavanjem.
Sad, ako su Delfi stvarno i stvorili ujedinjenu Antičku Grčku tako što su, između ostalog, predstavljali i određeni vid njihove zajedničke primordijalne obaveštajne službe (a što upravo i nagoveštavaju autori gorepomenutog dokumentarca), te i ako nam antički obrasci mogu na određeni način poslužiti i za tumačenje obrazaca po kojima funkcioniše i naš svet, onda bi jedan od zaključaka mogao biti i taj da države upravo i nastaju i izrastaju u dobroj meri i iz dovoljno jakih i razvijenih obaveštajnih centara i informacionih habova.
Što uopšte i nije nemoguće, jer šta su u stvari kroz istoriju uopšte i mogli biti razni plemićki, kraljevski ili carski dvorovi nego pre svega informacioni habovi i centri različitih vidova obaveštajnih mreža. Čemu naravno nikako nisu odmagali ni sav novac, moć, ili porodične i druge veze kojima su raspolagali, već su pre tome i doprinosili.
Na kraju krajeva, koliko su, kako antičke tako i moderne Pitije i Delfi bitni govori i, prema autorima emisije, ideja po kojoj mnoge obaveštajne službe nadživljavaju zemlje u kojima su nastale. Kažu da, na primer, čak i neke sadašnje sežu vekovima i milenijumima u prošlost, preuzevši danas različite oblike. Počev od pojedinih koje se uveliko nalaze ispod svake granice zakona, pa sve do nekih drugih, doduše nešto legalnijih, čije postojanje svejedno i dalje ostaje prikriveno koprenom tajnosti.
Eto, čak se i za jednog našeg sugrađana, sahranjenog u poznatoj kući punoj svekolikog cveća, govori da je do poslednjeg dana bio odani obaveštajac, doduše ne zemlje u kojoj je decenijama živeo kao car, već pre jedne druge koja je nestala negde oko 1918. godine.
Što bi, ukoliko bi bilo tačno, bilo pomalo čak i tužno, ali, opet, na neki čudan način verovatno i vredno ozbiljnog poštovanja.