praznine, zagrade i ljudi u uniformama
Muka mi je od ___________ dopisati po želji. Moram da postignem više. Postignem ništa. Sastružem sebe s patosa, stegnem pesnice i patosiram se. Nemaš pravo da budeš u depresiji. Nisi se dovoljno potrudio. Nisi video sveta. Za to treba sredstava. Radi magarče. Ti si magarac, ja sam mula. Boli me __________ dopisati po želji. Knjižica više ne može preko roditelja. Prestani da kukaš, probaj ponovo. Niko ne želi da patiš. Niko ne želi namerno da te povredi. Niko ne želi da se stvarno razboliš. Otvori prozore da uđe svež vazduh. Udahnem duboko, zadržim dah ___________ dopisati po želji koliko vremena.
Trebalo mi je dosta vremena da shvatim da ne dobijam od ljudi ono što želim. Trebalo mi je dosta vremena da razlučim šta neću (lakši deo). Zapitkivao sam, što mi nije svojstveno, ’kako?’ i nisam dobio odgovor. Onda sam pitao ’koliko još vremena?’ i opet ostao bez odgovora. Samog sebe sam pitao ’šta mogu da učinim?’ i ostao potpuno nem. Na kraju sam zaćutao. Otvoreni prozori lupaju, kao neki ljudi koje sam (na silu) slušao. Makar taj vazduh da leči, ali avaj. Nije ovde Višnjička banja ili daleko bilo možda Trešnja (ona iza Avale).
Kapiram znakove pored škola, zabranjeno preko 30. Tu je uvek pandur s belim opasačem i belim rukavicama. Jedan mi je lupio šamar jer sam ga pogledao. Izbegavam ulice pored škola. Izbegavam ulice, koliko je moguće.
Imam ekskluzivno pravo da budem depresivan na svojoj teritoriji. Patio sam se za svaki kvadratni metar. I dalje se patim. I patiću se. Video sam dosta sveta, na Vikipediji, makar. Doktor me je primio na urgenciju roditelja. Hoće da se svučem. Problem je u glavi doktore. Mislim da samo hoće da me vidi bez odeće. Udahnem duboko, zadržim dah. Puknem od smeha.
nastaviće se...