U Beograd sam stigla pre 15 dana. Sačekala me hladnoća sa kojom bi se i Minhen podičio a evo danas je skoro početak leta po temperaturi. Prva stvar koja mi je upala u oči kada sam doputovala da je uništena zgrada u Kneza Miloša postala fabrika radosti ( bilbordi razvučeni preko cele bombardovane zdrade). Iskreno sam se zapitala - kako li je to nekom palo na pamet, ali mudri ljudi skloniše sve panoe fabrike radosti za svega nekoliko dana.
Ipak, moj utisak su uvek bili i uvek će biti ljudi - manje zgrade i najmanje reklame. Sticajem okolnosti, ponekad, moram da se javim na mobilni u javnom prevozu, taksiju ili na nekom javnom mestu. U Nemačkoj je telefoniranje zabranjeno gotovo na svim javnim mestima a isključivo je zabranjeno u autobusu. Vozač će tolerisati da kazete - jednu ili dve rečenice pre nego vas mrko pogleda ili čak napusti autobus. Ipak, kod nas je sve mnogo opuštenije pa i komunikaca svih vrsta....
utisak br.1
MNOGO SE VIČE I SVE SE ZNA
U Srbiji svi pričaju na glas i viču iz sve snage. Overe, pečati, otpuštanja, kombinacije veka, završni računi - čega li se sve nisam nasušala u trolejbusu 41.
Noćna mora od šaltera i banaka je pravi izvor najnovijih tračeva i informacija iz prve ruke. Takodje ' potpuno mi je neverovatna zelja da vas svi prosvetle i ukazu pravi put - a prva rečenica koju ćete čuti u Srbiji je: To, kako si ti zamislila, ne moze i gotovo.
Hoću da kazem - čudo jedno kako se ljudi prave pametni i kako vole da slušaju sami sebe pa sve i da samo viču u svoj mobilni telefon.
utisak br 2.
OP - obrazac
Ne znam da li ste morali da se susretnete sa ovim dokumentom - ali, to je najgluplji dokument koji sam drzala u rukama. To je dokument na kome prepišete sve podatke iz lične karte, potpišete se i kazete da ste to vi lično uz nadodnadu od 420 dinara - overite sopstveni potpis!!! Za tričavih par stotina dinara i nekoliko izgubljenih sati - na ovom dokumentu tvrdićete da znate da se potpisete i da ste skoro ista osoba kao na slici u ličnoj karti od pre nekoliko godina.
utisak br.3
PONAŠANJE U RESTORANU
Kada padne noć na Beograd, ulice postanu glatke od rupa i otvorenih šahtova, likovi poput mene koji se voze trolom zbrišu kući a Beograd počne da miriše na skupocene parfeme i da se presijavaju fenirane kose sa silikonskim kapima.
Ipak, za susret sa svojim drugaricama koje zive trenutno u tri različite zemlje- izabrala sam jedno ne pretenciozno mesto, običnu pizzeriju na Vračaru. Htela sam da izbegnem sve gore pomenuto. Ali, očigleno ne informisana pizzeria je pravi hit a ne zabačeno mesto iz kraja. E, tu su svi ozbiljni. Nema graje i telefoniranja, samo neke mnogo ozbiljne face koje su dovele još ozbiljnije. Mi smo se smejale, plakale od smeha i radosti što sedimo zajedno a drugi su prevrtali očima na naše skaradno ponašanje.
Ne znam - ništa mi nije jasno-u restoranu moram da sam ozbiljna a u troli da se smejem i razgovaram glasno? Fabrika radosti na bombardovanoj zgradi? OP obrzac i svi mogući obrazci da dokazem da sam to ja - upomoć pomozite!!!!