Žena je u svakoj dobi dobar konzument robe i usluga. Probajte da prebrojite stvari bez kojih ne možete da zamislite dan. Kafa, novine, internet, čokolada, labelo, frizer,gardaroba, prašak, hrana. To sve neko mora da nabavi. Sa ukusom - još bolje od kose do nakita. Žena preko 35 koja pride ima i porodicu je meka svake marketing agencije. Ona nabavlja prašak, hemiju za kuću, kupuje nove cipele za dete, meleme za svoje male bore, razmišlja povremeno o dijeti i vitaminima, sipa benzin....ne smeme ni da zamislim šta sve današnji čovek mora da ima da bi preživeo dan. Ali tako je to danas i ne treba kukati nad kataklizmom civilizacije gde su internet, kafa, čokolada i sex samo roba koja ima svoje ciljne niše. Od kada je banaka i kartica - lakše je - priznaćete. Ne morate da čučite po poštama i da gledate preko stakla ima li para. Ako i nema na računu - biće dozvoljeni, nedozvoljeni minus svejedno i sipaćete benzin, kupiti prašak ili ne znam ni ja šta. Banke su nam pomogle sa tim bezgotovinskim plaćanjem, istina je. Na par godina menjam novčanik i stalno razmišljam- šta je kroz tu jadnu kožu procurelo para. Pa me uhvati neka tuga. Tako sam se prvi put - osetila u banci pre neki dan kada su mi isekli karticu -dajući mi bolju i sjajniju spremnu za nove avanture.
Ja sam inače racionalan kupac. Sve gledam prvo deset puta i ne kupujem gluposti. Poštujem jako novac odnosno rad koji iz koga on proističe. Stvari koje se vuku po kući bez vrednosti su za mene apsolutna ne potrebnost. Ipak ta moja kartica bila je svedok i takvih kupovina. Bižuterije na rasprodaji, haljine koju nisam nikada obukla, poklona koji su bili pogrešni. Ipak tu je najviše onih dnevnih stvari- benzina, praška, hrane i po neke gluposti. Kartica je plaćala i poneki ručak ili večeru, rodjendasku zabavu mog deteta, nekoliko letovanja i zimovanja. Sadrži ona i lepe uspomene. Bilo mi je žao kad su je isekli - došlo mi da pitam gospodju da je ipak zadržim i uramim kao svedoka jednog vremena koje je iza mene.
Ipak - u masi bižuterije, hrane, benzina i krema protiv bora - moja dobra banka je provalila da nije moguće da sam juče i prekjuče htela da kupim voznu kartu iz Italije i avionsku kartu iz Španije.
Dakle, juče su me zvali iz banke da me pitaju da li sam htela da kupim voznu i avionsku katu. Nisam- kažem. U Minhenu sam - ne bih baš da putujem ovih dana. Oni kažu kako je neko juče hteo da kupi karte sa mojojm katicom. Mojom??? Da ode na letoanje na moj račun.
Dobri ljudi iz moje banke su uhvatili lopova. Spustih slušalicu i ostadoh da zurim u telefon. Kako su oni mogli da znaju da to nisam ja?
Ostajem verna mojoj banci do kraja života. Samo da ne propadnu. Onda me uhvati čudna misao da pošo imaju presek mog života kroz karticu - znaju gde letujem, šta volim da jedem i gde sipam benzin - moraju da znaju da nisam htela da kupim voznu kartu u Italiji.
Ipak - bila sam opčinjena sanzanjem da me je banka spasla lopova koji su hteli da letuju na moj račun. Neka samo moja dobra banka ostane u životu pa neka znaju da sam slaba na čokoladu da volim cipele na rasprodajama i da sam verni kupac nes kafe.